Raspjevano Buđenje proljeća

New York Brodvejski mjuzikl redovito ne nalazi mjesta na ovim stranicama, ali kad se novi hit na vodećoj svjetskoj komercijalnoj pozornici zove Buđenje proljeća i kad mu je kao autor potpisan Frank Wedekind, onda cijela priča postaje bitno dramska. Rock–mjuzikl koji se događa potkraj 19. stoljeća čudna je kombinacija za Broadway, ali je skrenuo pozornost upravo svojim dramskim nabojem, a ne raspjevanim aranžiranim brojevima, dok većinu publike tog angažiranog komada čine oni koji nisu uobičajena publika mjuzikla. Intelektualni dosezi neočekivanoga Buđenja proljeća daleko nadilaze očekivanja od komercijalnog mjuzikla pa kritike redovito potpuno zanemaruju njegovu glazbenu razinu, očaravajući se Wedekindovom aktualnošću i posljedicama kozervativizma, u ovom slučaju manifestirana u seksualnoj represiji.

Slava estetskih kirurga

Toronto U nastavku svoje američke turneje do Kanade su dospjele dvije zaboravljene dive: megazvijezde nekadašnje sapunice Dinastija Linda Evans i Joan Collins opet su zaigrale zajedno, ovaj put na sceni. Simptomatično, igraju u komediji Legende pokojnoga Jamesa Kirkwooda, koja govori o ocvalim glumicama koje odluče, uz pomoć beskrupulozna producenta, povratiti staru slavu kazališnom produkcijom. Mnogo je sličnosti između sudbina dramskih likova i glavnih glumica, a kritika je predstavu dočekala mlako, bilježeći redovito kako poznate dame i nisu previše ostarile. Produkcija je ocijenjena kao osrednja, što je i ocjena glumačkih sposobnosti Collinsove i Evansove. No, predstava i nije rađena za kritiku niti ima umjetničke aspiracije, sve se tu vrti oko show businessa i zarade. Na panameričkoj turneji Legende su privukle znatan broj publike i podsjetile na kultni status nekadašnje Dinastije i njezinih neprijepornih zvijezda.

Lear bez glasa

Pariz Kazališni događaj koji je uzbudio Pariz dogodio se pored Pigallea, u novoj, upravo otvorenoj kazališnoj zgradi. International Visual Theatre, kazalište koje je osnovano 1976. sa svrhom da promovira vizualni jezik gluhonijemih i da omogući takvim osobama da se razviju kao glumci, konačno je uselio u svoju zgradu. Kazalište čija je ravnateljica i glavna zvijezda Emmanuelle Laborit nije tek socijalna služba koja pomaže osobama koje imaju problema takve vrste, riječ je o umjetnički kompetentnu kazalištu koje je useljenje obilježilo Kraljem Learom koji se duboko dojmio francuske publike. U zemlji u kojoj je od kraja 19. stoljeća jezik znakova bio praktično zabranjen, a gluhonijemu se djecu tjeralo da čitaju s usana i pokušaju govoriti, Laboritova se izborila za svoj vizualni jezik, koji joj je omogućio normalan umjetnički život, a Lear je podjednako dojmljiv za publiku bez obzira na njihove auditivne sposobnosti. I na pozornici u režiji Marie Montegani – Laborit igra, očekivano Cordeliju — u dojmljivoj produkciji ravnopravno nastupaju gluhonijemi glumci i oni normalni.

Stari dobri Pinter

London Na Otoku pozitivno iznenađenje došlo je od staroga pisca i iz novootvorena kazališta: Pinterov Dumb Waiter (u nas preveden kao Lift za kuhinju) u kazalištu Trafalgar Studios, u režiji Harry Burtona, produkcija je koja je zaslužila sve superlative. Točno pola stoljeća stara jednočinka kao da je novim događajima dobila na aktualnosti i postala metafora institucionalizirana terora novoga vremena, pa se kritika upravo natjecala tko će više pohvaliti tu sjajnu produkciju.

Jasen Boko