Purilna nevinost

Purilna nevinost

Field dopušta da se naracija odmata prirodno i polako, bez forsiranja; i likovi i situacije razvijaju se i produblju; svi karakteri imaju vlastite egzistencije i nisu samo sporedne, groteskne skice ili karikature

Iznimna drama iznadprosječnoga redatelja Mala djeca Todda Fielda oštroumna je opservacija napuklina u svakodnevici američke srednje klase i njezinih tajni iza naizgled savršena malograđanskog života iz predgrađa; također studija fenomena sredovječne krize – po zaokruženju ciklusa osnivanja obitelji, ostvarenja karijere, naime, ponovno bujaju adolescentski arhaizmi i osoba postaje infantilna, što je pak čista suprotnost stanju purilne, edenske nevinosti djece, poručuje nam Field raščlanjujući slabosti svojih karaktera (otac obitelji sa sindromom Petra Pana, bivši policajac koji agresijom kanalizira teret krivnje iz prošlosti, nezadovoljne i frustrirane, seksualno neostvarene kućanice). Kod njega, naime, svi su likovi u nekakvu odnosu s djecom, ali ni sami nisu odrasli (čak je i ozloglašeni pedofil u Fielda figura za suosjećanje, i sam dijete protektivne majke, što je, najblaže rečeno, pomaknut i izazovan način portretiranja lika).

Ideja djetinjstva i dječjega konstanta je djela, a Field dopušta da se naracija odmata prirodno i polako, bez forsiranja; i likovi i situacije razvijaju se i produblju; svi karakteri imaju vlastite egzistencije i nisu samo sporedne, groteskne skice ili karikature u kakve su se, u rukama manje vješta redatelja, lako mogli pretvoriti. Izvrsno glumljen (zahtjevna uloga Jackieja Earlea Haleya; izvrsna Phyllis Somerville kao mama, epizoda Jane Adams, koja postaje već kultno indie–ime, sljednica Jackie Borroughs i jasno nezaobilazna Kate Winslet, koja uistinu daje sve od sebe), intenzivan i pronicav, s emotivnom težinom, Mala djeca film je na tragu tako često spominjanih Kratkih rezova, Magnolije, Sreće ili Vrtloga života (pri čemu, iako smješten u identičan milje kao posljednji, ne pati od njegove snobovštine i uistinu je bolji), ali opet zaživljuje kao vrlo poseban, individualan i originalan, s Fieldovim prepoznatljivim potpisom, koji se itekako izdigao iznad tipizacije (mahom) devedesetima imanentnih i popularnih (odnosno karakterističnih) naslova.

Majstor kreiranja nezaboravnih scena (ključne u bazenu ili završne u parku) i posebna ozračja, Todd Field rado ističe i književno podrijetlo svoga predloška (adaptacija romana Toma Perrotte, s kojim je i supotpisnik scenarija), uvodeći specifičnoga naratora (superiorna, erudicijskoga glasa, ironična komentatora, takozvanoga sveznajućeg, koji daje vlastita opažanja ali i uvid u misli likova) kao inteligentan, postmodernistički zahvat, te kreira film toliko bogate teksture da je komotno bilo materijala i za niz novih melankoličnih ili crnohumornih (melo)drama; ipak, maestralni Field drži sve konce u rukama i iako možda nije realizirao klasik, svakako je riječ o iznadprosječnom ostvaraju za ozbiljnu, a ne samo snobovsku publiku.

Katarina Marić