Predstava koja liječi

Predstava koja liječi

I dok se riječima i razgovorima polagano raspleće tijek priče, tijelom i pokretom ulazi se u stanje, emociju

Tko se, čitajući Exupéryjeva Malog Princa, neće složiti s onom lijepom misli da se ono bitno ne vidi očima nego srcem? A opet nekako, u svakidašnjoj praksi, svima je jasnije kako žele izgledati, odnosno kako žele da ih drugi vide. Žele biti poželjni očima. A ne samo biti, kao takvi, jedinstveni, neponovljivi, otvoreni u rastu vlastitoga bića. Isto se očekuje od drugih: zna se kako trebaju izgledati, kako se ponašati (upute su stalno prisutne u bogatoj ponudi reklamnih medija). Kad je prije desetak godina Tjedan suvremenoga plesa ugostio britansku plesnu grupu CandoCo, u kojoj su se na sceni, bez ikakvih kompleksa, pojavila neka drukčija, treća tijela, bez ruke, noge, u kolicima, ravnopravno noseći predstavu s regularnim, očekivanim, dopuštenim plesačkim tijelima, u dobru dijelu publike zavladala je nelagoda, neugoda, otpor, prosvjed. Bilo je očito kako je teško prirodno, ležerno prihvatiti takav projekt i ne pridavati krivu važnost tjelesnim nedostacima koji su zapravo unutar koreografije funkcionirali kao kvalitete; kako se ne znamo ponašati i koliko smo uvučeni, možda i protiv svoje volje, u društvene šablone estetskih očekivanja. Novi projekt kazališta Novi život i autorski projekt Ksenije Zec, uz dramaturšku pomoć Saše Božića, Nos vamos a ver, premijerno izveden u Vidri 3. veljače 2007, bavi se i poigrava konvencijama življenja oslobađajući i opuštajući, bez obzira što je na kraju podcrtana gorčina. Naime, priča o pripremama za vjenčanje slabovidne djevojke s mladićem čija obitelj nju očito ne prihvaća puna je suvremenih paradoksa koji se jednako tiču svih. (Tek, moguću romantiku mladih ljubavnika koji prkose obitelji, društvu i običajima ovdje ukida mladić kojeg fizički i nema, jer se očito nema snage pojaviti.) Je li veći nonsens kada slijepi Perić kupuje kameru za snimanje svadbe, ili nebulozne cifre stvari nužnih za vjenčanje (kredom pisan, pa brisan po crnom zidu ogoljene scene)? I tu nije problem u očima, nego u glavi. Ili srcu. Pojedinosti saznajemo polagano, pomalo od svih izvođača, a to su Dajana Biondić kao mladenka i Maja Marjančić, Anita Matković, Živko Anočić, Marijo Glibo i Vojin Perić, koji se predstavljaju, igrajući sebe, a u priči su djevojčini rođaci ili prijatelji, budući kum, oni koji je prate, podupiru, ali i kritički komentiraju događaje anticipirajući nešto bitno krivo u priči: mladoženju. Tijek je lagan, ritam točan, ni trenutka dosadan, u izmjeni humora i unutarnje napetosti, finih prijelaza u smirene, tople trenutke u kojima prevladava bliskost. Djelo je to kompletne autorske i izvođačke ekipe, u kojoj su još Damir Šimunović (glazba), Igor Pauška (scena i video) i Zdravka Ivandija (kostimi). Uvučeni u priču, prepoznajemo i smijemo se nespretnosti Anočića, koji napravi uzbunu kad želi diskretno pomoći Periću, slijepcu / mudracu koji u tom trenutku očito bolje vidi i odlično se zabavlja, i njihovoj brodvejskoj točki sa štapom; Glibi koji uvijek kasni, i na satove plesa, jer radi do četiri; izbezumljenom monologu Matkovićeve o skupoj, nametnutoj konvenciji svadbenoga protokola. I dok se riječima i razgovorima polagano raspleće tijek priče, tijelom i pokretom ulazi se u stanje, emociju, ono teško opisivo, što se skuplja ispod kože, uvlači u želudac, nejasno projicira. Koji put dogodi se gotovo neopazice, kao i projekcija, u drugom planu, uza zid, ili na podu, iznenadi i privuče pozornost, a onda se lagano povuče. Možda je i najganutljiviji dio predstave plesni duet Perića i Marjančić, u kojem je on uporište, pomalo krut, ali pouzdan, a ona mekana, krhka u traženju oslonca, čvrste pozicije odmora, oboje posve usredotočeni na moćan osjet dodira. Riječ je o rijetkoj ljekovitoj predstavi u ovo ružno, tužno vrijeme, kad se vijesti iz politike i crne kronike nadmeću u okrutnosti i perverziji, a kultura živi od spektakla i skandala. Kazalištu koje ima i daje smisao, koje uistinu otvara oči.

Maja Đurinović