Pravo na različitost

Opera Slovenskoga narodnog gledališča, Cankarjev dom, Ljubljana: Jules Massenet, Don Quichotte, red. Thomas Schulte-Michels, dir. Peter Feranec

Pravo na različitost

Thomas Schulte-Michels sjajno je osjetio Massenetovu glazbu, sposobnu da profinjenim lirizmom ispuni prazan scenski prostor, tek s nešto njegovih scenografskih elemenata. Solistička je podjela prvorazredna. Teško se odlučiti o prvenstvu između Dulcineje altistice Mirjam Kalin i Don Quichottea basa Konstantina Gornyja

Opera Don Quichotte Julesa Masseneta rijetko se nalazi na repertoarima opernih kuća. Je li tomu razlog što je ta ganutljiva, ljupka junačka komedija o zanesenom vitezu tematikom potpuno izvan današnjega vremena, obilježena jednoobraznošću, standardiziranjem i normativizmom svake vrste? Doista, dragi Massenetov lik ne uklapa se u nametnuto uvriježene društvene stereotipe. Njegova ljubav prema lijepoj Dulcineji i želja da ispuni njezine želje izraz su osobnosti i individualizma, osobina što ih redatelj Thomas Schulte-Michels prepoznaje i ističe kao općeljudske vrijednosti. Opera Slovenskoga narodnog gledališča u Ljubljani nastavlja koprodukcijske projekte s Cankarjevim domom na velikoj pozornici Gallusove dvorane. Angažirala je istaknutog njemačkog redatelja Thomasa Schultea-Michelsa, u Zagrebu poznata po Šostakovičevoj Lady Macbeth Mcenskog okruga. On je sjajno osjetio Massenetovu glazbu, sposobnu da profinjenim lirizmom ispuni prazan scenski prostor, tek s nešto njegovih scenografskih elemenata. U nekoliko skupnih narodnih prizora bljesnule su razigrane masovne scene bujnog španjolskog kolorita, zahvaljujući i koreografiji Norberta Steinwarza (kostimografkinja Renate Schmitzer). Don Quichotteov konj Rosinante i Sanchov magarac Sivko simpatično su izrađeni s njišućim glavama na oprugama. Vizualno je atraktivan i dramski dojmljiv završni prizor drugog čina, u kojem Don Quichotte kreće u boj protiv nebrojenih vjetrenjača na pozornici. Borba je to s nerazumijevanjem što se krije u svakom čovjeku.

U posljednjem velikom uspjehu Jules Massenet magistralno spaja sentimentalnost i, uvjetno rečeno, komediju, blago se rugajući ostarjelu muškarcu koji ne može odoljeti ženskim čarima. Libreto je napisao Henri Cain prema igrokazu Jacquesa Le Lorraina Vitez duga lika zasnovanu na Cervantesu. Operu ispunjaju mirne, pijevne linije vokalne melodike namijenjene dubokim glasovima. Instrumentacija odaje skladateljevo golemo iskustvo i vještinu, pružajući bogatstvo minuciozno izrađena zvukovnog izraza.

Novi šef dirigent Ljubljanske opere Slovak Peter Feranec pružio je s izvrsnim orkestrom punu sliku i ljepotu te partiture. Zbor je scenski bio veoma aktivan, pjevački besprijekoran. Solistička je podjela prvorazredna. Teško se odlučiti o prvenstvu između Dulcineje altistice Mirjam Kalin i Don Quichottea basa Konstantina Gornyja.

Prvakinja Ljubljanske opere Mirjam Kalin dobila je mogućnost predstaviti pastoznu punoću svog snažna glasa prelijepe boje i pjevačko umijeće s mnogo pjevanja sotto voce. Njezina je Dulcineja bila neodoljivo zavodljiva u bogatstvu pjevačke interpretacije i glasovnog izraza.

Ruski bas Konstantin Gorny također je osvajao ljepotom glasa i finim legatom dugih pjevačkih linija. Svekolikim izgledom, viteškim kostimom i nadahnutom glumačkom igrom crtao je toplinu naslovnog junaka, kojega manje obilježava sanjarstvo, a više različitost, zbog čega privlači ljude da mu vjeruju. Njegov vjerni Sancho Pansa bio je brazilski bas Luiz Henrique Molz, još jedan izvrstan pjevač solidno ostvarena komičnog lika, iako ne tolike punine kao ostali. Velik prinos dao je kvartet Dulcinejinih prosaca, Katja Konvalinka kao Pedro, Rebeka Radovan kao Garcias, Matej Vovk kao Rodriguez i Dejan Vrbančić kao Juan.

Davor Schopf