Povijest bolesti

Povijest bolesti

Alen Bović, Metastaze, Konzor, Zagreb, 2006.

Bilo bi najlakše frazeološki navesti da je roman Metastaze autora pod pseudonimom Alen Bović u nakladi zagrebačke izdavačke kuće Konzor jedno od ponajboljih ostvarenja stvarnosne proze u suvremenoj hrvatskoj književnosti, da taj nespretni izraz stvarnosna proza nije već otrcan i olako rabljen do iritantnosti. Uostalom, ako je kvalifikacija stvarnosno brzinski naziv za ovu našu današnju (pretjerano) popularnu prozu za koju nema razloga ne smatrati je novim prinosom starom realizmu, onda Bovićeve Metastaze u tom kontekstu funkcioniraju kao djelo koje u vječnom ponavljanju istoga ipak ide korak dalje, dakle po toj nam shemi nudi naturalizam u odnosu na realizam naših stvarnosnika (ili stvarno-snaša?).

Jer moramo priznati da pokušaji naših ambicioznijih književnih suvremenika da literarno uokvire burnu tranzicijsku zbilju ipak rezultiraju ostvarenjima koja nas čitatelje čini poluzadovoljnima jer ih od nepodnošljive lakoće ovdašnjega postojanja pomalo otuđuje knjiška pretencioznost ili pak izoliranost u nekakvu salonu njihova sređena života (a na kraju krajeva i nedostatak talenta, jer to je ipak najpresudnije, ne?).

No, po kvaliteti literarnoga sondiranja naše zbilje i panoramskoj obuhvatnosti našega društva Bović bi bio usporediv s Robertom Perišićem, premda im je pristup, stil, osjećaj života i doživljaj svijeta različito senzibiliziran: Perišićevu prozu ipak natkriljuje rafinirana melankolija, poškropljena diskretnim kapljicama gorka humora i lucidno zapaženim začudnostima iz hrvatske sociopatije, dok je Bović u izrazu, motivima i slikama brutalan i gnjevan, baš kao i populacija o kojoj piše, odnosno o luzerima svih fela kojima se životni put u najpotentnijim godinama potrošio na relaciji od rova do biroa te koja se kao potrošena masa danas mobilizira na utakmicama te Škorinim i Thompsonovim koncertima. O likovima koji životare na stranicama Bovićeva romana već smo čitali u novinama, ali uvijek pod inicijalima na stranicama crne kronike ili pak na prednjim stranicama ukoliko su ipak uspjeli okruniti svoj život nekakvim izvanserijskim primjerom destrukcije ili autodestrukcije. Tim inicijalima Bović pak dopisuje ime, biografiju i dušu, objašnjavajući ih sredinom u kojoj su zatočeni kao u socijalnom getu te frustracijom koja proizlazi iz promašenosti koju vide preko ramena i besperspektivnosti koja ih cementira na trenutačnom mjestu.

Osim što stil života Bovićevih likova prakticira nerijetko šokantno šamaranje svih političkih korektnosti i pljuvanje demokracije, oni su ujedno i onaj stvarni, ali ignorirani materijal koji je uzidan u temelje hrvatskih samodopadnih snova o nacionalnoj veličini. Da nije istinito, Metastaze bi bile parodija egzaltirana poimanja hrvatskih vrijednosti i čilosti koja nas krasi nakon što smo se probudili iz tisućljetnoga sna, pa je ovakav izvještaj o stanju nacije kakav je sročio Bović našim političarima ipak preporučljiviji i konstruktivniji od Bozanićeva govora.

Zbog knjiga čije se vrijednosti nepravovremeno, znači prekasno zapaze, voli se utješno, iskupljujuće i ganutljivo reći da knjige općenito djeluju poput podzemnih voda te da se nikad ne zna kada će i gdje izroniti ili se pak voli reći da su poput sjemena za čiji se plod nikad ne zna gdje će izniknuti i koga će nahraniti, i tome slično. Posve oprečno tim kičastim poredbama i posve u duhu okrutna doživljaja svijeta, Bović sudbinu knjige stavlja na naslovnicu odlučivši se za naslov Metastaze, jer upravo na takav način djeluje i djelovat će ovo djelo danas, sutra, za deset i više godina, kada pri kancerogenom raspadu našega društva na Bovićevim stranicama iznova otkrijemo da smo bili bolesni još odavna, dok još nismo marili ni cijenili.

No, to i jest neugodna i zloguka zadaća ozbiljna pisca, zar ne?

Igor Gajin