POSLJEDNJE ŽALOSNE RIJEČI

Ugasila se tvoja svijeća, nenadmašni majstore izvornoga jezika, i sad ti je silnim sjajem, punim nade, zasvijetlilo ono neugasivo i stalno, vječno svjetlo. U njegovu obasjaju počivaj u miru

Sad kad si duh i duša, kad si napustio svoju zemnu ljušturu i oklop, pa više ne možemo uzajamnom sklonošću razmjenjivati svakodnevne misli, dopusti mi, dragi Slavko, da ti u ime svih nas, mnogih tvojih prijatelja, uputim ove posljednje žalosne riječi.

Rodio si se davne 1928. godine, koja je svojim tragičnim prinosom i crnom žetvom bitno suodredila život ljudi na hrvatskim prostorima. Je li ta godina — u kojoj je nanovo, po tko zna koji put u povijesti, započela košnja nebrojenih života — suodredila i tvoje dječje godine, tvoj kasniji izbor umjetnosti, kao polja na kojemu je jedino moguće spašavati vlastiti život? Jest, dakako. Pjesništvo i glazba, kazalište i slikarstvo, bili su ti od malena izbor svakodnevnog bavljenja u životu. Pjesništvo je to ostalo do sama kraja.

Počevši objavljivati daleke 1954. godine, napisao si dvadesetak knjiga poezije. Izbor iz njih objavio si u još desetak vrsnih izdanja. Objavljene su ti dakako i sabrane pjesme, a one svakomu stoje na uvid kao baština koju si namro budućim naraštajima. Na stranim jezicima tiskano ti je, što kao poman izbor što kao presjek kroz djelo, četrnaest opsežnih knjiga. U svijetu si za to dobio brojna priznanja. Kruna svega bila ti je nagrada najznamenitijega pjesničkog skupa na svijetu, Struških večeri poezije. Bio si tu ovjenčan najvećim priznanjem, Zlatnim vijencem.

Izložio si se svijetu kao osjetljiv pjesnički bilježnik koliko vlastita opstanka toliko i dramatičnih povijesnih gibanja, a na trusnom području što ga obitavamo svi zajedno, oni prošli i mi današnji. Koliko prostor u kojemu si se kretao, toliko i društveno vrijeme s kojim si usklađivao i trošio vlastito ljudsko vrijeme, takav se opstanak i takva su se gibanja izrazila mnoštvom svojih pojavnih podrobnosti, isključivo u dinamičnim pomacima tvoga jedinstvenog pjesničkog govora. Nisi bio pjesnik opsjednut smrću. Znao si da će ona, kako reče Šimić, biti nešto sasvim ljudsko. Konstantama su ti naprotiv bile neke od ključnih življenih i životnih tema: neosiguranost ljudskog opstanka, upravo čovjekova ugroženost vlastitim i tuđim neljudskim činima, domovinski život u opasnosti, no i šumor nesputane i kadšto okrutne prirode: njezine oluje pred kojima nema zakloništa, lišće njezinih lipa koje treperi kao žuto zlato lipnja, i vode, bezbrojne vode, rijeke, mora i jezera u kojima se, a na samu dnu, naziru čudesni oblici nekog izmaštanog svijeta. No toga svijeta u svakodnevnom življenju jednostavno nema. Odatle ta praznina o kojoj si se pitao, odatle i intimno opredjeljenje za najapstraktniju umjetnost: za glazbu, oblikovanu komornu i simfonijsku glazbu, kojoj si se predavao cjelinom svoga bića. Glazba je bila voditeljicom tvojih stihova. Poklonstvo Bachu i Lisinskom bilo je prirodni znak tvoje zahvalnosti.

Odavno je rečeno da su ti stihovi zapravo beskonačne preoblike ovjerovljene hrvatske sintakse. Klonio si se ispodrečenične razine, metaforičke nejasnoće, posebice pomodnoga glasovnog rasprskavanja svakoga smisla. Klonio si se dakako i svake prostote. U tvojim stihovima iskaznim dinamizmom pjeva sam hrvatski jezik. No, paradoks kao smislena nesročnost supostavljenih česti, njihovo je temeljno strukturno načelo. To i jest pravo objašnjenje prihvatu tvoga pjesništva, navlastito u intelektualnim krugovima naroda. Ti su krugovi uostalom u našim nemilim povijesnim vremenima i bili najugroženiji.

Davni naši humanistički i renesansni pjesnici u svojim su uzajamnim poslanicama znali kao krunsku pohvalu napisati da će dotičnikovo pjesništvo živjeti »dokol bude harvatskoga jazika«. Mi današnji skloni smo baš takvim proroštvom počastiti tvoje pjesme. A one su, prožete dubokim smislom tvojih neusporedivih jezičnih izbora, istodobno i neka šumna glazba, tih neki grgolj s tvojih četiriju zavičajnih rijeka. Kao da si labud koji s njihovih svijetlozelenih voda tiho odmiče u nedohitne daljine.

Ne prolaziš više Zrinjevcem, ne dotiče te more, kao što nas još uvijek dotiče. Progonstvo Iloka za te je sad već davna prošlost. Ugasila se tvoja svijeća, nenadmašni majstore izvornoga jezika, i sad ti je silnim sjajem, punim nade, zasvijetlilo ono neugasivo i stalno, vječno svjetlo. U njegovu obasjaju počivaj u miru.

Ante Stamać

Govor na pjesnikovu pogrebu 7. veljače 2007.