POLJA VISOKOG NAPONA

POLJA VISOKOG NAPONA

Naslovivši najnoviji ciklus neutralno i sveobuhvatno Slike, autor je eksplicitno ukazao na njihovu autoreferencijalnost, na metapikturalni smisao postupka i učinka. A odlučivši se za pretežnu bjelinu, albedo, naznačio je radikalnost preobrazbe svega vidljivoga u distingviran i rafiniran tonalitet na rubu optički nedohvatnoga

Lakše je, čini se, onima koji manje umiju i mogu negoli znalcima zanata i vještacima višestrukih usmjerenja. Pri gotovo svakom susretu sa slikarstvom Zlatana Vrkljana, majstorom mnogih tehnika i umjetnikom raznolikih pobuda i nadahnuća, pada mi na pamet misao Thomasa Manna kako je pisac upravo onaj kojemu pisanje ide teže negoli običnu čovjeku. Tako je i Zlatan slikar per antonomasiam baš zato jer uporno nastoji na svojem mediju i, unatoč teškoćama i otporima tradicionalne discipline, trajno produbljuje ishodišnu problematiku kadra u koji treba stati intenzitet doživljaja i mjera dosegnute autonomije.

Težina se za Vrkljana sastoji u potrebi odricanja od svih sporednih izazova i darova. U jednoj ga je fazi privlačila jaka simbolika i arhetipska ikonika, u drugom je trenutku reagirao na pitagorejski i ezoterični geometrizam kompozicije, u trećem pak razdoblju iskušavao je afektivnost jakih kromatskih kontrasta i gestualnosti rukopisa. Ali svako toliko dolazio bi do zida dokazane spretnosti i ispražnjene sadržajnosti, jer bi intenzitetom uloga brzo trošio glavnicu motiva i motivacije. Zato je njegov, sad već više no četvrtstoljetni opus ritmiziran brojnim cezurama likovnog apsolutizma, iskazima želje i namjere da se pročišćenim i posve reduciranim slikanjem probije do nove razine govorenja i značenja. Nakon uspješnih ili manje sretnih varijacija na određene strukturalne ili aluzivne sadržaje uvijek mu dobro dolazi kupka nultoga stupnja mimetičnosti, tabula rasa znakova i asocijacija na vanjski svijet.

Naslovivši najnoviji ciklus neutralno i sveobuhvatno Slike, autor je eksplicitno ukazao na njihovu autoreferencijalnost, na metapikturalni smisao postupka i učinka. A odlučivši se za pretežnu bjelinu, albedo, naznačio je radikalnost preobrazbe svega vidljivoga u distingviran i rafiniran tonalitet na rubu optički nedohvatnoga (bijeli šum univerzalnoga odjeka, u interpretaciji Miroslava Gašparovića).

Ali s onu stranu odluke, programa i (pomalo konceptualnog) uvjerenja stoji proces slikanja i učinak naslikanoga. Na velikim platnima vibriraju delikatni nanosi i proziru se i preklapaju raznovrsni slojevi otiskivanja, od kojih su neki težili i kolorističkoj realizaciji (koja je ostala prigušenom), a neki ukazivali i na mogućnost znakovnoga glasanja (makar posredovanjem kolažnih umetaka). Kako bilo, rezultat je kadar neravnodušne artikuliranosti dijelova, površina koja ima svoju povijest nastanka, svoju organizaciju dijelova i svoj kromatski karakter. Naime, nipošto nije riječ o nekoj neutralnoj bjelini i glatkoj ploči. Dapače, osim žućkastih i okerastih iskrenja, dominantna bjelina koristi se svim svojim rasponima i preljevima prema sivome, srebrnkastome, sedefastome, a uz poentilizam kistovne agogike tu je i učestao preplet mrežastih, vijugastih, spiralnih linearnih tokova.

U jednoj od prethodećih faza Vrkljan je slike ispunjao intenzivnijim i glasnijim strukturalnim nakupinama, te je neke radove i doslovno imenovao prema prirodnim elementima, kao što su Vatra, Kiša, Grom i Pritisak. Sad je ne samo ukinuo naslove kao literaturu nego je gledatelju oduzeo i mogućnost poštapanja o ikoničku sugestiju. Pa ipak smatram da je i u najnovije Slike ugrađeno slično iskustvo hvatanja ukoštac s elementarnim vizualno-fizičkim fenomenima, iskustvo odmjeravanja sa silama nemjerljivim. Utoliko pred nama imamo slike koje ne oponašaju nijednu od prirodnih pojava svjetlosne emanacije, no rade na način likovnog praskozorja ili sumraka, ostvarujući polja specifičnog luminističkog napona (katkad predznaka infra, a katkad ultra).

Ovom izložbom Vrkljan odlučno nastavlja ekskluzivnu problematiku čistoga slikarstva kakvom se predstavio i na izložbi u Gliptoteci HAZU 2003, učinivši korak dalje u smjeru apartnosti i uzvišene izdvojenosti od realija i aktualija. Slijedimo ga s povjerenjem i osjećanjem pokrića u vrijednosti, no ne i bez strepnje pred opasnostima visokog napona ili gubljenja u relativiziranju napetosti. Ma koliko mi poput Eskima diferencirali stotine snježnobijelih odbljesaka, ona konačna bjelina usisava svijet ništa manje od najgušće crnine (nigreda, kojim se Vrkljan također zdušno bavio, da bi od njega s razlogom — no i s pozitivnim posljedicama i sa stečenim saldom — odustao).

Uzbudljivo je pak pomisliti kako se Vrkljan ovom izložbom na neki način vraća i na svoje davne početke, na ciklus kredno bijelih i ortogonalno mrežastih slika zvanih Neboderi. Jasno, na daleko višoj razini izvođačkog znanja i zahtjevnosti, s golemim ulogom cijeloga prijeđena puta. Ali ako je u tim svojim prvim slikama, tim inkunabulama svojega likovnog univerzuma, sadržavao in nuce čitavo buduće imaginativno i ekspresivno obilje, smijemo li pomisliti kako i u ovim naizgled posnim i suzdržanim slikama imamo ujezgrenu bit njegovih potencijala, te zaključiti kako stoji iza njih (ili pred njima) intenzitet i gustoća rijetko dosezanih dometa.

Tonko Maroević