Osvajanje krhotina

Dvojbe, sumnje i razočaranja dijela hrvatske znanstvene zajednice u vezi s odobravanjem i financiranjem znanstvenih projekata nisu od jučer. Otkako je država putem resornoga ministarstva započela potpomagati znanstvenoistraživački rad u okviru predloženih tematskih cjelina, a prvi je javni poziv za predlaganje projekata upućen u studenome 1990, u protagonista uvijek postoji barem neki oblik nevjerice, ozračje osnovnih i dodatnih pitanja, poslovično nervoznih i neugodnih nedoumica o tome tko, što, koliko i zašto. Transparentnost cijelog posla evaluacije i kriteriji za dodjelu bodova i novca najčešći su prigovori Primorčevu resoru. Ministarstvo koje gotovo od početka mandata prate tihi skandali i frendovi s nogometa (Barišić, Puljak, Vidović) ušlo je u izbornu godinu sa sve oštrijim napadima znanstvenika, intelektualaca i, dakako, političkih stranaka-stražara, poput HNS-liberalnih demokrata prije nekoliko dana, koji to pitanje, laskajući valjda sami sebi, smatraju moralnom obavezom, što li... prema načelu: mi smo stranka intelektualaca i znanstvenika, između ostalih, pa ćemo se oglasiti i zatražiti smjenu ministra–forenzičara. HSP si to, dakako, ne može priuštiti, tinta na magisteriju njihova predsjednika još se nije dovoljno osušila... (A gdje je Letica? I njegova dežurna analiza bez koje se može?). O praksi i rezultatima evaluacije raspravlja se i na fakultetima i javnim institutima, na odsjecima i vijećima. Valovi nezadovoljstva zapljuskuju bijele stupove resornoga ministarstva, koje poznato opetuje kako je sve bilo po zakonu, kako se poštovala procedura, a da se žale samo oni kojima projekti nisu prihvaćeni, itd., itd. U HRT-ovoj emisiji Život uživo državni tajnik za znanost Dražen Vikić Topić, na prosvjed i kritike dvojice znanstvenika s Veterinarskog fakulteta, kako je simptomatično da su upravo projekti članova prosudbenih skupina najbolje prošli u postupku vrednovanja i da su rangirani na najviša mjesta, lakonski odgovara kako to ne treba nikoga čuditi, jer su upravo članovi prosudbenih skupina naši najbolji znanstvenici, od kojih se i očekuje da imaju najjače projekte za koje će dobiti najviše ocjene, što ne znači da će isti ti projekti automatski dobiti i najveći iznos novca (praksa, pak, pokazuje drukčije!). Odbacio je bilo kakvu optužbu o sukobu interesa, o eventualnom namještanju prolaznosti pojedinih projekata, a dvojicu je prigovaratelja pokušao omalovažiti navodeći kako njih dvojica nemaju dovoljan broj objavljenih radova... kao da su im za sumnju i kritiku postojećeg sustava evaluacije potrebni oni silni i nerijetko besmisleni reci u Current Contentsu, Science Citation Indexu, kako se već zovu izvori za potvrdu navodne znanstvene izvrsnosti i marljivosti u fundamentalnim i primijenjenim znanostima bilo kojega tipa. Mahanje statistikom iz tih dvaju izvora postalo je općim mjestom i otupjelom argumentacijom vrlih prirodnjaka. Vikić Topić napisao je u službenom životopisu da u CC/SCI ima 80 radova. Ivan Đikić koji, kao što znamo, ima potvrđenu znanstvenu težinu, izjavio je da kvantiteta radova ne znači ništa i da su tek četiri njegova rada temeljna. Hrvatska humanistika takve indekse ne ferma (a niti oni nju), ona svoju genijalnost zbraja iz drugih izvora, čiji je popis objavljen u »Narodnim novinama« i Zakonu o izboru u znanstvena zvanja, a odnose se na cijeli raspon od »Radova HAZU«, preko časopisa »Kačić« i »Kaj«... No, to je neka druga priča, o kojoj bi se također štošta moglo reći. Usput, nije zgorega ponoviti i na ovom mjestu nekoliko pitanja koja bi možda, barem zbog one demokratske partikule koja se odaziva na ime — transparentnost posla, trebalo riješiti prije ponovnoga ciklusa ocjene projekata, a koji će krenuti nakon 10. ožujka i novopristiglih prijedloga u borbi za osvajanjem što veće kunske krhotine od ukupno predviđenih deset milijuna: zašto znanstvenici iz Upisa znanstvenika ne mogu imati uvid u sve prijedloge projekata, odnosno u ocjene recenzenata i kriterije prosudbenih skupina, u financijsku težinu projekata, u brojčano stanje i rad samih istraživača, u njihova periodična izvješća o radu na projektu, i sl.; što točno znači glasovita internacionalizacija projekata i kako se i zašto vrednuje interdisciplinarnost, odnosno integracija više projekata u programe te, konačno, može li se osigurati da recenzenti ne budu ujedno i predlagatelji projekta, ako uopće postoji takva mogućnost, kad su već svi recenzenti i članovi prosudbenih skupina genijalni pa su njihovi projekti najbolji, a drugih recenzenata, eto, nemamo... Oni, pak, iz inozemstva, poput spomenutoga Đikića, samo kritiziraju i govore kako se tako ne radi na Zapadu. Uporno gnjave, umjesto da se uklope u opću praksu.

A o Emisiji opće prakse nećemo ovaj put. Tek da je četvorka zanimljivija, pa čak i posve duhovita, kada govori o onome što najbolje poznaje, a to su knjige i slike... kako se pokazalo u njihovu posljednjem izdanju. U ostalim stvarima previše je prodaje, reklame, općih mjesta, dociranja, sve do pogledavanja na sat i markiranja mrlja na plafonu.

Ivica Matičević