Odaliska na otomanu

Odaliska na otomanu

Valjda zbog velečežnje za dovršenjem kupaonice (radovi, radnici... beskrajni, gramatički potpuno atopični, iterativi) buljim u Ingresove slike raskošnih kupačica, hedonističke turske kupelji gdje je sve podređeno godnjanju, razbaškarene odaliske... Zapadnjački je to stilizirani romantičarski pogled na nešto što se razlikuje od vlastita kulturnoga kruga, pa odmah dobiva aureolu egzotičnoga (a zapravo neproniknutoga). Evo, na primjer, ta odaliska; vitka, gola, s mekom torbicom o zapešću, nad njom neka teška draperija – odvjetak je zapadnjačkoga ukusa, u kojem je već odavno napušten kult bujnosti, na Istoku vidljiv (i cijenjen) i danas. Odaliska, ta tako zahvalna tema i u slikarstvu i u književnosti (npr. Pierre Loti), i zvuči baš nekako francuski, a zapravo je po svemu istočnjakinja: i po imenu i po zanatu. Bila je to robinja s kojom se živi kao s bračnom družicom, ali nevjenčano – dakle, ljubavnica, milosnica. Turski car, sultan, imao je u svojem haremu svakojake ženskadije, no nije svaka djevojka bila odaliska. To je bila izrazito bjeloputa, posebna robinja (kavkaskoga tipa). Bi li se uvrijedila da je nazovem jednostavno djevojkom za po sobi? Jer ona je bila upravo to – tur. oda, soba + lik, nastavak koji služi u prvom redu za tvorbu apstraktnih imenica, ali i za tvorbu zbirnih imenica i imena zanata. Odaje, prostorije u bogatijim kućama ili na dvorovima (carske odaje, povući se u svoje odaje), ona su privatna i intimna mjesta gdje se odmara, presvlači i sl. A nastale su kao što su u hrvatskom jeziku nastale i rakija, džamija i sl. – dodavanjem nastavka –ja na turski korijen (raki + ja, cami + ja).

I o haremu imamo mi zapadnjaci (po dobrom starom običaju) iskrivljenu predodžbu kao o sabirnom logoru ljepotica koje samo čekaju čas i hip da se njima pozabavi njihov gospodar. Naravno da je to samo jedno od mogućih značenja riječi harem. No harem se nije nalazio samo u sultanovoj palači ili u palačama njegovih velikodostojnika; bio je to ženski dio i u običnim muslimanskim kućama u koji je stranim muškarcima, koji nisu bili ukućani ili rođaci, ulaz bio zabranjen. Gosti (muškarci) primali su se u selamluku (tur. selam, pozdrav), gostinjskoj sobi. Harem je obuhvaćao svu odraslu žensku čeljad (a ne samo zanosne ljepotice), pa tako i domaćicu, a značio je i ograđeno džamijsko dvorište koje je jednim dijelom bilo i groblje (ar. haräm, nedopušten, zabranjen; svetinja, zabranjen prostor oko bogomolje). Teško da bi se odaliske ili bilo tko drugi razvaganili i razbaškarili tako po dvorištu, pa još na groblju. Te su dame (barem pod velovima, a ne sasvim gole) udobno ležale na otomanu ili divanu, zavaljene na meke jastuke. Ako znamo da je otoman mekani istočnjački (turski) ležaj s jastukom a bez naslona, odmah se, barem zvučno, nameće pitanje: pa kakvo je to onda bilo Otomansko Carstvo? Kakve veze ima otoman s carstvom? Ima. Korijenske. Naime, Otoman, ar. Utmân, znači Osman (Turčin), a sultan Osman I. bio je osnivač osmanske dinastije (Osmanlije). U širem značenju Osmanlije su, i to od 14. pa sve do 20. stoljeća, sinonim za Turke.

Jastuk je danas hrvatska standardna riječ. Za taj predmet regionalno se rabe još riječi vanjkuš (u sjevernoj Hrvatskoj) i kušin (u primorskoj Hrvatskoj), a za »srbizam« dušek ne želimo ni čuti. No zapravo ni jedna od tih riječi nije izvorno hrvatska (uz to što jastuk i dušek na svojem izvoru – u turskom jeziku – ne znače isto). Jastuk (tur. yastik) najprije je značio uzglavlje, a tek potom polster (njem. Polster, jastuk, mekano sjedalo). Vanjkuš, preko mađarskoga vánkos, odgovara njemačkoj riječi Wangenkissen (Wange, obraz + Kissen, jastuk), a kušin je tek grafijski promijenjen tal. cuscino. No dušek (tur. döşek) nije se stavljao pod glavu. Bila je to vunena postelja, nešto poput madraca, koja se u vrijeme dok još nije bilo uzdignutih kreveta sterala na pod i na njoj se spavalo. Nije, dakle, tautologija kad se reklo da se tko valja po dušecima i po jastucima, a ni odaliske se izvan toga namještaja baš i nisu naradile, pa je po njima nastala uzrečica: »Cijeli dan se izležava kao kakva odaliska.«

Osim na otomanu, odaliska se mogla izležavati i na sličnom predmetu zvanom divan. No kao i harem, tako i divan (tur. divan, ar. dîwân, perz. dîwân) može imati više značenja. Divan može biti: 1. vijeće, skupština, savjet (carsko ili vezirsko vijeće, državni savjet), 2. dvor, kuća; carski dvor, prijestolje, 3. razgovor, riječ (divaniti u slavonskim govorima znači i ljubovati, voditi ljubav, ašikovati), pa onda 4. vrsta sofe, kanapea, ali i 5. zbornik ili zbirka pjesama. Iz ovih značenja lako je izlučiti po čemu su se valjale te zanosne mlade dame.

Jesu li brijale i pazuha, ne znam. No i pazuho (perz. bâzű, ruka; tur. bazu, mišica ruke) riječ je istočnjačkoga podrijetla, s punim pravom građanstva u hrvatskom jeziku. Kao i papuča (tur. papuç, perz. pâpűđ, složeno od perz. pâ, noga + perz. pűđ, infinitiv pűđîden, pokriti), plitka otvorena obuća koja se nosi po kući (uz šlapu, naravno), kojoj bi, s obzirom na postanak, pristajao i naziv nogopokrivač (tvorbeno kao krovopokrivač ili rovokopač). I ta papuča (kao i njezina umanjenica papučica) polivalentne su riječi, pa papuča znači i dio karoserije tramvaja ili (nekoć) automobila na koji se staje nogom pri ulazu u kola, a izgleda poput stepenice. Umanjenica papučica prava je mučenica divljaka za automobilskim volanom – kad nagaze na papučicu gasa.

Kako se vidi, i riječi za koje mislimo da nemaju stranih primjesa, da su »čistokrvno« hrvatske, nastale su u dodiru s drugim jezicima i kulturama. No postale su nam sasvim obične i svagdanje. Naše.