Noge u smeću, glava u oblacima

Noge u smeću, glava u oblacima

Predstava se i metaforički i zbiljski, na nekoliko razina, pretvara u iluzionističku seansu Borka Perića, glumca čiji unutarnji sraz rezultira vrsnim ulogama upravo u ekstremima

Hristo Bojčev, bugarsko čudo od ne samo dramatičara nego i sveukupne show–persone, nije zaobišlo ni domaće pozornice. Iako je domaćim slagateljima repertoara trebalo malo dulje nego inozemnima, njegov uspjeh na Zapadu nije mogao proći nezapažen. Iako nije disident, i ne može ga se svrstati u tu skupinu, gdje se literarni zanos miješa s političkim pragmatizmom, Bojčev sam po sebi zaslužuje pozornost, ne samo kao uspješan i cijenjen dramatičar nego i zbog svoje iznimne biografije, kojom se spretno koristi i kao marketinškim mamcem.

I u takozvanom zbiljskom životu Bojčev na bizaran način spaja popularno i groteskno, pa nije čudno da mu isto uspijeva i u literaturi, jer tekstovima o izgubljenim propalicama, duševnim bolesnicima, ovisnicima i gubitnicima ispisuje paradoksalno groteskne moralitete. Njegovi komadi nose specifična obilježja prostora i vremena, a to je Balkan u tranziciji, ali riječ je prije o ugođaju nego o jedinstvenoj temi, jer njegove priče o nesnalažljivim nesretnicima uspijevaju postići univerzalnu prepoznatljivost čak i kad su u korijenu endemske, kao što je to mečkar koji tuguje za svojim najboljim prijateljem i izvorom zarade. Uz Pukovnika Pticu splitskog HNK, i Hanibala Podzemnog zagrebačkoga Kazališta Novi život, Bojčev je nedavno dobio i treću hrvatsku produkciju. Dino Mustafić, jedan od istaknutijih redatelja Bosne i Hercegovine i sve češći gost hrvatskih pozornica, u Istarskom narodnom kazalištu postavio je Orkestar Titanik, komad o brodolomcima tranzicije čiji povratak u život znači i vraćanje vjere u iluziju.

Likovi ove drame ipak imaju realno utemeljenje, svaki je od njih posve zbiljski izgubio, i svakog od njih lako je prepoznati u vremenu prije njihove osobne apokalipse, čak i kad se ona zove napredak. Autorova simpatija za gubitnike, ostavljene na željezničkoj postaji gdje vlakovi više ne staju, ocrtava u komadu svakog od njih kao istodobno autohton i univerzalan simbol. No, nakon uspješne ekspozicije Bojčev se pomalo gubi u razvoju ideje, jer u njega gotovo redovito cirkus koji opisuje nagriza i sam tekst pa ga od naizgled čvrste cjeline pretvara u amorfnu masu, gdje kauzalnost, dramski tijek ili početni barem djelomično realistički postupak prestaju postojati. U tome ipak ima i specifične ljepote, kao i mogućnosti redateljskog i glumačkog dopisivanja putem interpretacije, koju je bitno više od klasičnim postupcima sklona Mustafića iskoristio Borko Perić, glumac čiji unutarnji sraz između konvencionalnosti i nereda rezultira vrsnim ulogama upravo u takvim ekstremima. Ovdje je on ključna izvanvremenska i izvanprostorna poveznica komada, deus ex machina ili spasitelj bačen iz vlaka koji se predstavlja kao iluzionist koji će suvremenim brodolomcima pomoći da pomognu samima sebi.

Orkestar Titanik tako se i metaforički i zbiljski, na nekoliko razina, pretvara u njegovu predstavu, u kojoj su inače živopisni likovi u tumačenju žestokoga Gorana Navojca, uvijek pomalo pregrube Lucije Šerbedžija, namjerno nezamjetnoga Nikole Ivoševića i Aleksandra Seksana koji bosanski naglasak i prečesto pretvara u komičarski adut, tek epizode. Komad se na kraju razlaže na nekoliko velikih tema, od kojih je svaka već imala svoje bolje predstavnike u povijesti dramske literature, a redatelj se pritom nije odlučio koja mu je od njih važnija. No, samoj predstavi, koja titra između jednostavna humora i citatne metafizike na pozornici doslovno prekrivenoj smećem, to i ne smeta previše. Uostalom, i domaća kazališna publika živi vrlo slično: s nogama u smeću i glavom u oblacima.

Igor Ružić