(N)evermore Gavran kao katarza

(N)evermore Gavran kao katarza

Francuski film za vrijeme okupacije

Gavran će reći: Nikad više. Ali, ta crna ptica iz Poeove poeme uporno se priziva, uvijek iznova. Prešućujući prvo slovo, nevermore postaje evermore. Gavran, ptica koja je i simbol muškosti, ali i »grdi črni stvor« (reći će Rundek u jednoj pjesmi!), zlogukim je prorokom kako Francuske pod okupacijom četrdesetih godina prošlog stoljeća tako i stalna izvanrednog stanja, vječnog terora na početku milenija. Drugi film francuskoga Hitchcocka, Henrija Georgesa Clouzota, izvornikom Le corbeau (1943), najvažniji je naslov prikazan u kratkom ciklusu što su ga organizatori nazvali Francuski film za vrijeme okupacije. Neki bi mogli prigovoriti toj tvrdnji, jednako naglašujući Carnéovu Djecu raja (1945), autorovu i Prévertovu etidu o snazi umjetnosti i ljubavi tijekom nesklonim im ratnih okolnosti. Ipak, neću odustati od toga da je Gavran onaj film ovoga ciklusa koji nam i danas podastire univerzalnu poruku.

»U gradiću kakav je uobičajen u Francuskoj...«, počinje Gavran. Upravo ta rečenica poslužila je kako francuskom pokretu otpora tako i njemačkim okupacijskim vlastima, jasno iz različitih pobuda, da kažu: eto, vidite kakva (takva) vam je Francuska gospodine Clouzot! (Nakon oslobođenja redatelj je suspendiran, a film se nije prikazivao sve do 1947.) Dakle, u provincijskom gradiću pojavila su se anonimna pisma koja uznemiruju njegove stanovnike. Najprije će ih dobiti doktor Rémy Germain (Pierre Fresnay), samozatajni cinik čija privlačna vanjština ponajviše intrigira žene oko njega. U malom gradu, jasno, doktor nepoznate prošlosti prava je meta raznoraznih ogovaranja i zajedljivih jezika. Dr. Germain je nepoznat netko. Poetski karakter u dosadno proznoj sredini. Tajanstveni autor pisama, s potpisom Gavran i crtežom zloguke ptice, odabire Germaina kako bi pokrenuo lavinu. Svi počinju dobivati pisma u kojima su ocrnjeni. Narušen je mir zajednice.

Kao središta malog univerzuma pokrajinskoga grada pojavljuju se škola i bolnica, dvije ustanove što ih – uz zatvore i sanatorije – Michel Foucault uzima kao osnovne toponime svoje Historije ludila. Nikako slučajno, autori filmske priče, Clouzot i Louis Chavance, upravo tamo smještaju i univerzum Gavrana. Fukoovske ustanove discipline u sebi nose dramu priče! Film je, jasno, nastao u ratnim okolnostima, latentnoj tjeskobi višijevske Francuske. Angst boji vizualno ozračje filma. Ulice grada i i stiješnjeni interijeri, no ponajprije njegova zlokobna psiho–sociološka klima, kao da su noćnom morom preneseni iz njemačkih ekspresionističkih klasika. Njemački Angst ovdje potiskuje Weltschmerz. Weltschmerz, pak, u sebi nosi Gavranov protagonist, doktor Rémy Germain. Ipak, nije ljubavni bol ono što nosi Clouzotov film. Mnogi će prije spomenuti zajedljivu gorčinu, pa i mizantropiju. Vizualna sumornost filma proizlazi iz već spomenute psiho–socijalne klimatologije malograđana. Prljave malene tajne odnosa Clouzot suptilno nagovješćuje, ali ne i sasvim razotkriva kao, primjerice, adaptacija Wildeove Slike Doriana Graya (1945). Jer, Henri Georges Clouzot ipak je veći redatelj od Alberta Lewina! Na kraju, nije doktor Vorzet (Pierre Larquey), psihijatar i stari cinik, onaj Gavran o kojemu Clouzot želi progovoriti. Nemoguće je da jedan čovjek sam napiše više od osamsto anonimnih pisama. (No, koliko je zapravo ljudskije vidjeti sva ta pisma naspram današnjih SMS–ova i e–mailova!)

Svi počinju pisati, jer vlada izvanredno stanje. Izvanredno stanje što ga opisuju kako talijanski filozof Giorgio Agamben tako i njujorški art–glazbenici Talking Heads (Life During Wartime, 1979)! Clouzot ingenioznom intuicijom zapravo naslućuje ono što bismo mogli nazvati kolektivno nesvjesno. Ne trebamo biti psihoanalitičari, da zaključimo: Veliki Id upravlja našim karakterima. Zato je Clouzot velik redatelj, a Gavran veliki film! Film je nastao za vrijeme njemačkoga nacionalsocijalizma, pod okupacijom. No ovdje se zaustavlja tek deskripcija; Gavran zahtijeva transkripciju. U globaliziranom svijetu koji nastanjujemo pitanje više nije u tome da poput frankfurtske škole ispitujemo o neoliberalizmu, eda bismo došli do korijena fašizma. U takvu svijetu pitanje postaje zapravo tek ono: Koliko fašizma? Gavran nam govori upravo o tome. Clouzot filmom progovara o vizuri svijeta, gdje se u kulturi spektakla zapravo strukturira nesvjesno / podsvjesno. Nije tek doktor Vorzet Gavran, to smo svi mi. De te fabula narratur. Clouzotov Gavran ipak ima sretan kraj. Doktor Germain spoznaje da ga Denise (Ginette Leclerc) zapravo voli, što i u njemu rađa istovrsne osjećaje. Negativac je kažnjen i stvari su opet onakve kakve trebaju biti. Jesu li...?

Imamo li i danas nekog Gavrana koji će pokrenuti katarzu?

Marijan Krivak