Nekuhano

Nekuhano

Radni ručak je teško probavljiva kaša u kojoj se po ne znam koji put, nerijetko prilično zbrkanom naizmjeničnom obradom ozbiljnijih političkih i ležernijih društvenih tema, nevješto varira navodno dobitna formula za svakoga ponešto

»Recite mi, molim vas, ali iskreno, jesu li bolji vozači muškarci ili žene? Ali iskreno, molim vas«, bezazleno je sugovornika, jednog od čelnika Hrvatskog auto kluba, zamolio Tonći Bonaći, novinar dnevne HTV-ove emisije Radni ručak.

»Ali, pazite, iskreno, molim vas. Iskreno!« znatno odlučnije dometnula je odnekud izvan kadra njegova šefica Dijana Čuljak-Šelebaj, prva među petero navodno podjednako važnih urednika spomenutog informativno-zabavnog magazina.

Ako mene pitate, zamolba, pače ustrajavanje na iskrenu odgovoru, jedna je od ozbiljnijih uvreda koje netko može uputiti sugovorniku. Kad od celebrityja ili čimbenika iz političkoga, kulturnog, znanstvenog ili sportskog života imperativno zahtjevate da vam dječje nevino, onako iz duše, bez premišljanja i kalkuliranja, odgovori na postavljeno pitanje, vi mu zapravo otvoreno i u lice kažete da je inače vrlo sklon laganju i muljanju, dajete mu do znanja da su te njegove osobine svima manje-više dobro poznate, te ga molite da, vama za ljubav, barem ovaj put od njih odstupi.

Eto, takav je taj Radni ručak, projekt kojim se državna dalekovidnica s Prisavlja najviše približila onomu što se na američkim TV-postajama zove infotainmentom. Riječ je o čudnu i dobrano bizarnu križancu informativne emisije i zabavnoga magazina, u kojem su prihvatilište, da ne kažem sigurnu kuću, pronašli nekadašnji motrištarci i novinarske uzdanice Miljenka Manjkasa. Nejake reporterske i uredničke snage s neobaveznu odijevanju sklonom Dijanom Čuljak-Šelebaj ujedinili su ležerna Ružica Renić-Andrijanić, svojedobna talking-head iz središnjega Dnevnika, koja je jedan prilog najavila riječima: »Razgovarali smo s autorom Mein Kampfa«, zbunjeni Jozo Barišić, kratkotrajno u glasnogovorničke vode odmetnuta Ivana Šikić i nevoljni Petar Vlahov, povratnik s Nove TV. Njima je pridružen i spomenuti Tonći Bonaći, nekadašnje zapaženo pero »Slobodne Dalmacije« i autor zanimljivih reportaža u Milićevu Brisanom prostoru, čija je zadaća listati dnevni tisak i odabirati zanimljivije ili pikantnije novinske naslove. Tu su i vanjskoposlovni Jozo Ćurić, zadužen za praćenje aktualnih svjetskih događaja i ratnih žarišta te okorjeli trendseter i partijaner Ivica Đuzel.

Već od uvodne špice, tijekom koje gledatelj članove redakcije upoznaje iz očišta dosadne muhe koja iritantnim zujanjem gladnim i umornim novinarima ne da ni jesti na miru, razvidno je da je Radni ručak teško probavljiva kaša u kojoj se po ne znam koji put, nerijetko prilično zbrkanom naizmjeničnom obradom ozbiljnijih političkih i ležernijih društvenih tema, nevješto varira navodno dobitna formula za svakoga ponešto.

»Otkrivamo drugo lice politike«, kaže Jozo Barišić. Zar nam baš on, potpuno nekarizmatičan i pomalo izgubljen izvjestitelj kojega makar i naznaka potencijalnoga sukoba između Iraka i Irana dovodi pred nerješive dvojbe, može na zanimljiv način predočiti mračno naličje djelatnosti koja se u kolokvijalnom govoru krsti nazivom najstarijega posla na svijetu.

»Govorimo o onom o čemu drugi šute«, odlučno napominje Petar Vlahov. Hm, nije li neobično da baš novinar kojem su na konkurentskoj komercijalnoj postaji propali svi autorski projekti, i čiji je privatni život trenutno jedno od popularnijih zrnaca za razgovore uz kavu, gledatelje upoznaje sa šaputanjima u saborskim kuloarima, tajnama učinkovite depilacije i zdrava izlaganja solariju.

No, kažem, takav je taj Radni ručak, projekt koji i nakon gotovo pet mjeseci emitiranja ostavlja dojam nedokuhana i na brzinu sklepana televizijskog obroka, niskokalorične porcije ni po čemu pamtljivih informativno-zabavnih sadržaja.

Da Radni ručak autorima ponekad zagori, barem bi imao prepoznatljiv okus.

Josip Grozdanić