Neeeeh, Nah Neh Nah

Neeeeh, Nah Neh Nah

Ako je potkraj osamdesetih vedar, uglavnom akustično utemeljen, pop egzotičnih primjesa i bio odmor za uši zasićene sintetičkim ritmovima, skladbe Vaya Con Dios ostale su svježe jedino u glavama poklonika

Eto nam još jednoga tipično zagrebačkoga fenomena. Belgijska pop–skupina koja je žarila ljestvicama potkraj osamdesetih tri puta u dva dana napuni Lisinski, dok se znatno kvalitetnija recentna imena (različitih glazbenih usmjerenja) često muče i sa znatno manjim gledalištima. Ukratko – nostalgičarska zabava za manje zahtjevnu sredovječnu publiku, a sve po nimalo popularnim cijenama.

Daleko od toga da Vaya Con Dios nisu zaslužili određenu pažnju. Sastav koji je, gotovo prije dva desetljeća, originalno kombinirajući mediteranske ritmove sa soulom, bluesom, francuskom šansonom, world musicom i rockom osvojio radijske valove bio je svojevrstan fenomen svoga doba. Svemu je pomogao i osebujan vokal Dani Klein, pjevačice čiji glas više pripada delti Mississippija negoli briselskim pločnicima, kao i obilato naslanjanje na melankolični romski swing začinjen indijskim i arapskim zvucima. Dobitna formula prodala je sedam milijuna albuma, a slijedio ju je opus iz devedesetih, koji je, bezidejnošću, uglavnom poslužio za rastjerivanje najupornijih poklonika.

Nakon desetogodišnje stanke Vaya Con Dios vratili su se lani neuvjerljivim albumom Promise, pitkom mješavinom obrada i originala, koji je očito poslužio kao povod za turneju. Taj je album, nadopunjen s desetak starijih pjesama, i činio polovicu nastupa. Početak, koji će se na kraju pokazati najprobavljivijim, pripao je, posve neobično, laganijem, baladnom repertoaru izrazito jazzy ugođaja s posebno dojmljivom Just a Friend of Mine. I nastavak se kretao u podosta mirnim tempima, no sastav je u trenucima kad je sve postajalo jednolično (posebno dosadni blues brojevi), mudro posezao za hitovima – Don't Cry For Louie, Johnny i (na bis) notornom Nah Neh Nah, koje je publika objeručke prihvatila (osim suzdržana pljeska za usporeni i prearanžirani Puerto Rico – ipak se radilo o publici koja voli izvedbe jednake snimkama). I sve, jasno, uz iritantno pljeskanje, pjevanje i plesanje.

U svemu su odskočile izvanserijska izvedba What's a Woman? i balada I Don't Want to Know, zatim iznimno ugođajan zvuk pratećega kvarteta s razigranom ritam–sekcijom, perlanjem klavira i prepoznatljivom gitarom te posebnost snažnog i izražajnog vokala Dani Klein. Jednostavni stihovi lost love – lonely heart – search for love tematike učinili su se posve primjereni pitkom jazzy popu i pamtljivim hitovima. Radilo se o nezahtjevnu materijalu koji se može slušati bez obzira na raspoloženje.

Ako je potkraj osamdesetih vedar, uglavnom akustično utemeljen, pop egzotičnih primjesa i bio odmor za uši zasićene sintetičkim ritmovima i ljigavošću novoga romantizma, skladbe Vaya Con Dios ostale su svježe jedino u glavama poklonika. Oni su na ovaj koncert ionako došli sigurni da će uživati. Slatkasti pop, ne bi li se učinio misaonijim i vrednijim, upakiran u perolake jazzy aranžmane, u nepunih sat i pol, bez napora im je to i pružio. Neeeeh, Nah Neh Nah još je dugo šuplje odzvanjalo u glavama.

Velimir Cindrić