Mi gradimo knjige, knjige grade nas

Mi gradimo knjige, knjige grade nas

Igor Kokoruš, poznat i kao dr. Lebowski s bloga Plodovi zemlje, odnedavna ponosni vlasnik zbirke kratkih priča Muškarci su iz birtije, žene su s placa, danas, samo za čitatelje »Vijenca«, ordinira besplatno

Doktore Lebowski, fizički ste uglavnom u Bjelovaru, virtualno razmrežili ste se po cijelom svijetu, a odnedavna ste se ugnijezdili i između korica knjige Muškarci su iz birtije, žene su s placa (Algoritam, 2006). Kako to uspijevate?

— Neko vrijeme bio sam plaćen da ne radim ništa — nisam bio kolumnist kao što mnogi odmah pomisle, bio sam nešto drugo — tako da sam bio prisiljen svakodnevno izmišljati razne načine da ubijem vrijeme. Internet je bio savršeno sredstvo, raširio sam se po virtualnom svijetu ko đubre po livadi. Dosada je strahovito oružje.

Možete li procijeniti, s obzirom na svoje respektabilno iskustvo, hoće li knjige i autori potekli s bloga promijeniti fizionomiju domaće literarne scene? Nazire li im se ikakvo poetičko jedinstvo? Barem sličnost?

— Mislim da se utjecaj bloga precjenjuje. Čista je slučajnost što je nekoliko blogera istovremeno ukoričilo svoje pisanije, nije tu bilo neke intencije. Smanjili su se troškovi promocije, Interliber je bio opako blizu, a knjige su bile dovršene. Sva ova frka oko nasljednika FAK-a medijski je napuhana. Blog je nama poslužio kao neki Big Brother, kao prečica do objavljivanja, ali, recimo, ja sam dosta svojih priča slao na određene natječaje i te su priče dosta dobro prolazile. Negdje mora postojati mjesto gdje će pisci objavljivati svoja djela, a papirnatih je književnih časopisa nažalost jako malo. Eto, i »Večernjakov« se natječaj prebacio na web. Urednici su procijenili da od kratkih priča nema kruha. A i mnogo se dosadnoga smeća objavljuje, pa nema ni čitatelja. Na blogu vrlo brzo saznaš da li je to što pišeš zanimljivo čitateljima ili ne, upravo zato što je feedback jednostavan i dostupan svakomu. Na blogu vrlo brzo saznaš jesi li car ili seronja. Jasno, u idealnom si slučaju oboje.

Svojedobno ste pohodili i radionicu kreativnog pisanja kod kolege Ferića. Kakva su vaša iskustva, koliko vam je to koristilo, a koliko kolegi Feriću?

— Na toj radionici stekao sam potvrdu svojih kvaliteta i upoznao jako drage ljude. Ferić je vrlo pristupačan i jako je dobar moderator. Iz moje generacije potekli su i Eventualisti. Mislim da Ferić može biti ponosan na čudovišta koja je stvorio. Vjerujem da su njemu samu te radionice pomogle da vidi da još ima budala koje se žele baviti pisanjem. Radionice su svojevrsna psihoterapija i za predavača i za polaznike, to je kao da se sastane ekipa koja ne vjeruje da je čovjek bio na Mjesecu i iz tjedna u tjedan se sve više uvjeravaju u to. Najveći je problem kad radionica završi.

Vaša knjiga o poziciji pisca govori na toplo ironičan, starinski način. Je li se išta promijenilo s promjenom agregatnih stanja vaših zapisa?

— Da parafraziram staru parolu — mi gradimo knjige, knjige grade nas. Dugo si nisam želio priznati da želim napisati i objaviti knjigu, i taj me demon proganjao. Sad kad je sve to iza mene mislim da sam smireniji čovjek. To je s jedne strane dobro, iako mi u posljednje vrijeme sve češće nedostaje ono dobro staro lajanje na Mjesec.

Teško je ne zapaziti stanovit neoromantizam vaših pripovijetki. Vjerujete li u romantiku, romansu, je li ljubav pokretačka snaga svijeta, zaslužuje li je, ovakav kakav jest, svijet uopće?

— Hollywood i sapunice ubili su romantiku, to su droge koje su prognale ljepotu svakodnevice. Ljudi gledaju previše filmova. Danas više nije romantično pridržati nekom kaput, romantično je kupiti kaput. Nije romantično otvoriti vrata, romantično je kupiti kuću. Više se ništa ne cijeni, riječ hvala ispala je iz rječnika. Ljubav zaslužuju samo oni koji je znaju dijeliti, zapravo, ljubav i imaju samo oni koji je znaju dijeliti. U svakom slučaju, situacija je takva da se danas može bez ljubavi, ali ne može se bez Coca-Cole.

Kuloari žubore o iznimno dobroj prodaji vaše knjige koju, čini mi se, ne prati i jednaka medijska recepcija, barem kada su tiskani mediji u pitanju. Bez obzira što je knjiga, praktično, još na početku svoje recepcijske karijere, jeste li zadovoljni njezinim servisom i prijemom?

— Moja je knjiga proizvod. Upakirana duša. Taj proizvod ima privlačan naslov, privlačnu cijenu i privlačne korice. Zahvaljući izdavaču ona je dostupna i u trgovačkim lancima i na benzinskim crpkama. Ta je dostupnost bila iskra, a kvaliteta same knjige zapalila je vatru, ako se smijem neskromno izraziti. Prodavanost moga proizvoda jedino je što može privući novinare jer ja ne pišem ni o homoseksualcima ni o narkomanima ni o okrutnim ubojstvima. Očekujem da će se novinari javiti prigodom objavljivanja četvrtog izdanja. Drago mi je što ni novinari, a ni recenzije, ipak nisu nužno zlo koje će pospješiti prodavanost. Ja sam hit sam po sebi. Novinari su mi potrebni ko nosorogu maslačak.

Dopustite da napomenem kako ste malo zapustili apdejtanje svojega bloga. Zašto? Zar zemlja više ne rađa?

— Moj je blog trebao biti lajanje na Mjesec, a ispao je mnogo više od toga. Uspjeh tog bloga istovremeno je i njegov poraz, kako to već biva s prelaskom iz undergrounda u mainstream. Nije gušt pisati blog koji čita i moj punac i moja kuma i moja rodbina u Njemačkoj. Ambicije su čitateljstva narasle, ja osjećam sve veći pritisak da pišem mudro, a odveć sam mlad da bih mogao pisati mudro. Volio bih pisati blog za dječicu iz vrtića, ali ona ne znaju čitati. S druge strane, pokušavam unovčiti svako slovo koje napišem. Želim iscijediti ovu slavu do posljednje kapi. Ponovno želim ne raditi ništa i biti plaćen za to, ali ovaj put stvarno želim pisati kolumne. Razni jebivjetri postali su opinion makeri, upravo zbog toga smatram da ima mjesta za mene. Jedini je problem što ne pratim tu javnu scenu.

Razgovarao Kruno Lokotar