Meni je svaki dan nedjelja

Meni je svaki dan nedjelja

Žao mi je što nemam istančanu pjesničku naraciju da opišem krajeve kojima sam prolazio, ali mi je Bog dao drugi talent, da me baš briga za krajolike i povijest neke zemlje, a da istovremeno srce mogu puniti svim tim divnim dušama koje sam sreo na putu

»Imade u ljudskom životu navada kojih se čovjek teško riješi, koje imadu isti upliv na živce kao na morfinistu morfij, na pušača duvan. Jedna od tih navada jest i nagon za putovanjem, čežnja za širokim svijetom, za prouku dalekih i nepoznatih krajeva...«

Braća Seljan

Ležim ja tako jedan dan na krevetu u spavaćoj sobi i čitam knjigu Braća Seljan autora Zlatka Milkovića. Za one koji ne znaju, braća Seljan među našim su najvećim putopiscima, ako ne i najveći. Iako ne smijemo zaboraviti ni Dragutina Lermana, Tibora Sekelja i još neke, braća Seljan bili su Karlovčani koji su na svjetskoj razini odigrali veliku ulogu. Jug Abesinije, današnje Etiopije, izgleda onako kako izgleda (pogledajte u atlas) zato što su braća Seljan tamo izvojevala mnoge pobjede za cara Menelika II. Nadalje, braća Seljan utvrđivala su buduću željezničku rutu kroz Južnu Ameriku. Obilazili su dvorove, skupljali sredstva, uglavnom, bili su vrlo utjecajni putnici na kraju 19. stoljeća. Na početku knjige samo je štura informacija da je Mirko Seljan u dobi od 27 godina krenuo na put pješice iz Petrograda do Pariza i da mu je trebalo sto dana. Iako je šturo napisano, dugo sam se zadržao na tome. Čovječe Božji, kakav li je osjećaj biti na putu pješice tri mjeseca, mislio sam. Tu sam zatvorio knjigu i otvorio novo poglavlje u svojim putešestvijama. Malo novinskog istraživanja, malo kondicije (osam mjeseci svakodnevno pješačenje od kuće do Akademije dramske umjetnosti i natrag što iznosi petnaestak kilometara) i već sam bio na cesti kraj ploče koja je označavala izlaz iz Petrograda. Na leđima sam imao ruksak, šator, vreću za spavanje i malu kartu Europe. Korak po korak i nakon 84 dana putovanja i prepješačenih 2609 kilometara, otprilike četirimilijunti korak bio je onaj kojim sam došao u Pariz. Rusija, Estonija, Latvija, Litva, Kalinjingradska oblast (ruska enklava na Baltiku), Poljska, Njemačka, Belgija i Francuska. Sve divne zemlje i divni ljudi. Žao mi je što nemam istančanu pjesničku naraciju da, poput genijalnoga Stevana Pešića, opišem te krajeve (što bi vam se svidjelo), ali mi je Bog dao drugi talent da me baš briga za krajolike i povijest neke zemlje, a da istovremeno srce mogu puniti svim tim divnim dušama koje sam sreo na putu. Na putovanju od Petrograda do Pariza bio sam na granici izdržljivosti. Tjelesna bol zanemariva je u odnosu na duševnu. Nakon nekoliko tjedana, kad sam sam sa sobom riješio sve životne probleme, napravio planove za budućnost, ispričao sam sebi sve viceve (najbolji su oni koje čuješ prvi put!), otpjevao čitavu plejadu hitova od kojih se tipovi poput Elvisa Presleyja okreću u grobovima, došla je praznina. Temeljna nula. Ništa. Samo stvarnost... 24 sata dnevno. Mozak radi, radi, radi, a materija ne postoji. Kao mlinac za kavu koji melje na prazno. Gubio sam sebe. Polako i sigurno. Put koji sam svladavao počeo je svladavati mene. Krenuo sam komunicirati s prirodom (personificirao Nebo i Zemlju), hvalio sam se na sve strane (time sam se borio protiv samoće, barem me u to uvjeravao Stanislav Matačić, psihijatar). Kažu, pače, kaže, jer mislim da je to Andrić rekao, ako i nije, volio bih da je on to rekao, da, prije nego što kreneš sam na put, provjeriš da li si sam sebi ugodno društvo. Mislim da sam položio test. I dalje sam uravnoteženo podvojena osoba koja misli da je stil života 21. stoljeća čisto nešto kroz gusto granje, ali se ne zna oduprijeti svem tom stresu i užurbanosti. Tu dolazim do zaključka da Istok nije na Istoku, nego u nama samima. Lako je u Indiji sjesti pod drvo i zaboraviti na pojam vrijeme. To treba učiniti u vlastitom dvorištu. Ako u tome uspijem, bit će to moja nirvana i kad umrem više se neću vraćati u ovu poročnu nakupinu mesa i kostiju. Sva putovanja polako otvaraju zanimljiva polja u mojoj podsvijesti i držim da se isplati u to ulagati. No, što se moje uže okoline tiče, ja sam obični vagabund koji je sve što ima stavio na crveno i spokojno promatra kako se rulet života vrti, umjesto da sam kupio Inine dionice i svaki dan na netu pratio nekakvu glupu krivulju. Krive stvari postale su mjerilo vrijednosti u društvu. Još nešto, nedavno je preminuo Mario Saletto, naš poznati putopisac. Čitam ja »Ekran« i nigdje ni retka o Mariju. »Ekran« bi trebao pratiti sve vezano uz televiziju. Kad umre čovjek koji je gledao kako se gradi ona ružna zgrada na Prisavlju i koji je, slučajno, naš najprodavaniji autor u inozemstvu, onda bi bilo u redu da mu barem posvetimo jedan redak. Ali, ne! Jednostavno, ne cijenimo sebe i svoje, a kako ćemo tuđe. Zato nastaju ratovi. Vrlo vjerojatno u životu neću zaustaviti ni jedan rat, ali siguran sam da ga neću ni započeti. Svijet je lijepo selo u kojem žive dobri seljaci. Na vama je, dragi čitatelji, da onih nekoliko zlih feudalaca gazite dok živite.

S ljubavlju,

Boris Veličan

Boris Veličan rođen je u Njemačkoj 1977. Od 1981. živi u Zagrebu. Nakon završene Nadbiskupske klasične gimnazije upisuje studij latinskog i povijesti. Prije sedam godina odlazi na prvu ekspediciju u Južnu Ameriku. Od tada do danas putovao je Putom svile u Kinu, preko Sibira u Japan, Balkanom, pješačio, pisao, promatrao... Danas, nakon završena studija produkcije na Akademiji dramske umjetnosti, radi kao producent u Jadran filmu i planira svoje sljedeće veliko putovanje.