Magija kocke

»Književna Rijeka«, časopis za književnost i književne prosudbe, gl. ur. Davor Velnić, br. 4, god. XI, zima 2006.

Iskoristivši uvodno slovo posljednjega prošlogodišnjeg izdanja »Književne Rijeke« kako bi se osvrnuo na obilježavanja obljetnice rođenja Janka Polića Kamova, urednik Davor Velnić piše o riječkim i zagrebačkim kulturnim događanjima s tim istim predznakom, koja je pak pratilo posve drukčije ozračje. Različitost između emocijama i žarom intoniranih riječkih događanja te zagrebačke uštogljenosti, odnosno »snoviđenja« vs. »privođenja Kamova u kaljužu znanstveno–teorijskih fraza«, ipak je svedena na jednak zaključak, onaj o nužnosti preslagivanja književne povijesti, koje se pak nije dogodilo ni u jednom od ova dva slučaja. Stoga je uredničko spominjanje »prstohvata hrabrosti« koji nedostaje, upotpunjeno sa završnim dobrim željama za nadolazeću (u međuvremenu i pristiglu) godinu, moguće interpretirati i kao suptilnu sugestiju pristupa književnim pitanjima uopće, jednako kao što je u njemu moguće iščitati i namjere časopisa.

Kamov kao tema neće (za)ostati samo na uvodnom slovu, nego će se njime u ogledu baviti i Igor Žic, pišući o trima književnicima — uz Kamova o Enricu Morovichu i Ödönu von Horvathu — koja su trag ostavila u tri različita jezika, ali ih povezuje koincidencija da su »rođeni uz istu cestu«, i koje Žic promatra kao predstavnike rijetkih »nadahnutih trenutaka« u Rijeci kakva je oblikovana potkraj 19. stoljeća: ekonomskoj, malograđanskoj sredini okrenutoj spektaklu. Dok Horvath i Morovich dobivaju mjesta u tom ogledu toliko da im se pobroje glavna djela i u kratkim crtama iznesu temeljne činjenice o njima, osvrt na Kamova nešto je širi i upotpunjen ulomcima eseja, proze, poezije kao i privatne prepiske. Rubrika Eseji donosi i analizu dvaju novih romana Irene Vrkljan, koje autorica Natalija Nemet sagledava kroz zajedničko im problematiziranje ženskog identiteta i rebelizma te čežnje za oslobađanjem iz zadanosti ženske sudbine. Zanimljiv prikaz nudi Leopoldina–Veronika Banaš, baveći se prisutnošću motiva i lika Isusa Krista u iranskom islamskom pjesništvu. Razmotrivši najprije utjecaj duhovnosti ranoga kršćanstva na muslimanske pjesnike, autorica prikazuje etimološku povezanost ključnih islamskih pojmova, poput sufija ili misticizma, s Isusovim siromaštvom, te uz analizu pjesničkih figura u kojima se pojavljuje njegov lik ističe i zanimljivu činjenicu kako se, za razliku od kršćanske ikonografije, u islamskoj poeziji Isus pojavljuje isključivo — nasmijan.

Kada bismo tražili poveznicu proznih tekstova objavljenih u ovome broju, mogli bismo reći da je motiv erosa, ponegdje udružena s thanatosom, u različitim inačicama zagospodario većim njihovim dijelom, kojima se ovaj put predstavlja troje autora (Nikola Tutek, Nirvana Koči i Davor Mandić). Poetski dio, uz tek jednu iznimku (Stjepan Vukušić), progovara ženskim glasovima. Ako se poslužimo, u popratnom tekstu uz pjesme Tereze Salajpal utvrđenom, distinkcijom poezije na tihu i glasnu, možemo je primijeniti i na ostale pjesnikinje čije radove ovaj put čitamo, koje određuje tiho bilježenje i nizanje trenutaka i različitih raspoloženja. Uz domaće pjesnikinje na štokavskom te čakavskom narječju (Đurđica Mihić Čivić, Vesna Prešnjak Miculinić, Iva Fonović), rubrika Poezija predstavlja i pjesme bugarske autorice Katje Ermenkove u prijevodu Ivana Topalskog. Prikaz triju predstava iz ponude riječke kazališne jeseni sadržaj je redovitog Pogleda u kazalište Kim Cuculić, a rubrika Pismo donosi još jedan prilično zahtjevan tekst Antuna Nodila, koji nastavlja svoja filozofska promišljanja o jeziku, simboličkoj snazi i iskonskim značenjima glasova, sišavši ovaj put, kako naslovom sugerira, sve do podzemne razine jezika, tumačeći gramatiku kao samo »podzemlje logike u elementarnome smislu«.

»Književna Rijeka« kvalitetno je zaključila još jednu godinu izlaženja, a nama ostaje pričekati do novog izdanja prepoznatljiva kockastog formata.

Ljubica Anđelković