Kopanje po privatnim ranama

Kopanje po privatnim ranama

Očito su ljudi daleko razumniji od bezobzirnih medijskih djelatnika, koji novinarstvo pretvaraju u lešinarstvo zbog svojeg neznanja i potpuna nerazumijevanja uloge medija

»Snažni bolovi koje je Račan trpio posljednje vrijeme, zbog čega je navodno posezao i za morfijem, pripisuje se upravo pritisku tumora na živčana tkiva. U takvom slučaju kirurg, dakle, mora ukloniti tumor, ali i paziti da ne ozlijedi krvne žile te posebno živce, što iskusnom liječniku ne bi trebao biti problem.«

Takve i mnogo gore rečenice preplavile su hrvatske medije. Od trenutka objave o Račanovoj bolesti, pa do zakazane operacije (kada pišem tekst) novinari su se natjecali tko će otkriti više pojedinosti o bolesti. Opsjedana je bolnica, liječnici, postavljane su zasjede pred stanom, pratilo ga se u zračnu luku, nasrtalo se na liječnike u inozemstvu...

Nema nikakve dvojbe da javnost ima pravo znati da li je neki političar bolestan. To su ljudi čije odluke bitno utječu na državu, ali i život pojedinaca, pa nam nije svejedno u kakvu su zdravstvenom stanju. Sjećamo se kako se bolest pokojnoga predsjednika Tuđmana tajila, javnost se čak i zavaravala. Od tada se mnogo toga promijenilo, pa su i političari shvatili da je njihova bolest vijest koju javnost mora znati. O zdravstvenom stanju nekih političara ili dužnosnika voljeli bismo znati začuđeni njihovim odlukama i javnim nastupima. Neki političari pak ugrožavaju vlastito zdravlje kako bi postigli neke ciljeve. Ali, u cjelini gledano, političari su shvatili koliko je važno javnost izvijestiti o svom zdravlju. Đurđa Adlešić, Vladimir Šeks pa i Ivica Račan vrlo su korektno izvijestili javnost o svom zdravstvenom stanju.

I, tu bi trebalo staviti točku. Više od toga nije predmet javnog interesa, nego bolesne znatiželje, kopanje po privatnosti, zadiranje u intimu pojedinca, čisti senzacionalizam i nepoštovanje privatnosti.

Mediji su u posljednje vrijeme znatno pomaknuli u neželjenom smjeru granicu privatnosti javnih osoba. Nije samo zdravlje u pitanju. Novinari ne prezaju ni od koje teme. Čeprka se po prljavom rublju, traže se skandali, istražuje intima, otkrivaju se pojedinosti koje su obično dio privatnoga života pojedinca. Ne čudi nas više da javne osobe, pogotovo estradni umjetnici, smišljaju pikanterije koje će privući novinare te time postići publicitet. Insceniraju se preljubi, pijanke, pa i ljubavne scene kojima novinari sasvim slučajno (?!) prisustvuju. Tu su novinari suučesnici, ali šteta nije velika, jer je to dio imidža estradnih zvijezda i publika to tako i shvaća te smatra dijelom scenskoga nastupa.

Ali, može li se privatno pismo Ante Gotovine dati grafolozima koji analiziraju njegov psihički profil, pa tako saznajemo da »rukopis u pismu otkriva seksualno izrazito privlačnog muškarca koji je pri odabiru partnera vrlo selektivan?«

Ante Gotovina je u pritvoru. Javnost ga doživljava kao heroja, ali je istodobno optužen za teške ratne zločine. Sud će odlučiti što je istina. On je, nedvojbeno, i dalje vrlo snažna medijska osoba i javnost zanima što se s njim događa. No, i tu je prijeđena granica, voljeli mi Antu Gotovinu ili ne. Koristiti se sudbinom pojedinca za postizanje brzih komercijalnih uspjeha nije novinarstvo. Novinarstvo mora poštovati pravo pojedinca na privatnost i ne smije ga izlagati progonu.

Opravdanje koje često čujemo od medijskih tajkuna jest da javnost to želi. Nema nekih verificiranih istraživanja koja bi to potvrdila. Čak i je reakcija gledatelja HTV-ove emisije Otvoreno, koja je govorila o Račanovoj bolesti, bilo u suprotnosti s takvim stavom. Na pitanje: »Je li interes javnosti za zdravlje političara narušavanje privatnosti političara?« 63 posto građana glasalo je da, a njih 38 posto ne.

Očito su ljudi daleko razumniji od bezobzirnih medijskih djelatnika, koji novinarstvo pretvaraju u lešinarstvo zbog svojeg neznanja i potpuna nerazumijevanja uloge medija.