Kolateralne žrtve tranzicije

Kolateralne žrtve tranzicije

Dobivši dramski tekst po svojoj mjeri, izvrsno glumački uigran osmeročlani virovitički ansambl u cjelini i u svakoj pojedinačnoj ulozi zapodjeo je s publikom izvrsnu komunikaciju, vrijedan dijalog gusto premrežen brutalnim i suptilnim humorom i tugom

Igranje žrtve crnohumorni je komad ruskih dramatičara mlađeg naraštaja, braće Olega i Vladimira Presnjakova, »dramskih istraživača postsovjetskog života u Rusiji«, kako ih u programskoj knjižici predstave naziva Jasen Boko, čijom je zaslugom tekst i stigao u virovitičko kazalište. Prema podacima iz Bokova teksta Humorom i votkom protiv tranzicije, braća Presnjakov u svijetu su najizvođeniji ruski dramatičari nakon Čehova, a njihovi su komadi igrali od New Yorka, preko Sao Paula, Berlina, Sydneyja, Beča, Lisabona, Torina, da bi 2. veljače hrvatskom premijerom Igranja žrtve u prijevodu Irene Lukšić i u režiji Snježane Banović Dolezil otvorili virovitički kazališni festival VIRKAS.

Mladi Moskovljanin Valja (Goran Koši) pokušava preživjeti radeći neobičan posao: u policijskim rekonstrukcijama zločina (sasvim nalik na one kojima nas zasipaju američke policijske televizijske serije) Valja glumi žrtvu – tako je jednom u ulozi kurve ubijene i unakažene u zahodu jeftine birtije, drugi put Valja je utopljenica u bazenu, potom žrtva u gostionici s dalekoistočnim jelovnikom. U tim policijskim rekonstrukcijama, točno prema američkome televizijskome stereotipu, uz žrtvu na sceni su inspektor, policajac, svjedokinja, policajka s kamerom te, dakako, Valjini roditelji, deklasirani Rusi zgaženi neimaštinom. Kako u osnovnoj liniji priče, tako i u roju asocijacija koje proizlaze iz teksta braće Presnjakov, a napose u relacijama koje itekako korespondiraju s hrvatskom zbiljom, redateljica Snježana Banović Dolezil postavila je Igranje žrtve precizno, na točnu i dobro odmjerenu razinu. Dobivši dramski tekst po svojoj mjeri, izvrsno glumački uigran osmeročlani virovitički ansambl u cjelini i u svakoj pojedinačnoj ulozi zapodjeo je s publikom izvrsnu komunikaciju, vrijedan dijalog gusto premrežen brutalnim i suptilnim humorom i tugom. Goran Koši, glumac čija je razvojna prekretnica bila uloga u predstavi Trg ratnika, objedinio je u liku Valje mladića koji se protiv tvrde životne proze, već prema prilici, bori autoironijom, konfliktom, prijetvornom pokornošću i prividnom tupošću, lik koji vitalitet vuče iz jedinoga biološkoga razloga svoje mladosti. Igrajući svaki pojedini lik iz srži njegova dramskog bića, brze i uvjerljive preobrazbe na sceni ostvarili su Draško Zidar kao Inspektor, Vasja i Scenarist, Blanka Bart u ulogama Konobarice, Čuvarice i Japanke, potom Mijo Pavelko kao Policajac, Inspektor i Redatelj, Igor Golub kao Dolžanski, Zakirov i Verhuškin te Antun Vrbenski u ulozi Oca i Menadžera. Uz njih, tu su i izvrsna Policajka s kamerom Vlaste Golub, te donekle plošna Majka Snježane Slavić. Onoliko koliko su se u drami Igranje žrtve braća Presnjakov ozbiljno igrali s ruskom književnom poviješću, toliko su se scenografkinja Dinka Jeričević i kostimografkinja Mirjana Zagorec ironično, kritički, ali i sućutno, igrale s užasnom zbiljom većine tranzicijskih zemalja, pokazavši s pomoću naizgled jednostavne likovnosti predstave – putem oblikovanja scenskog prostora i kostima – sve komplekse, gubitak identiteta, ponosa i samopouzdanja kao kobnu posljedicu velikoga civilizacijskog sloma.

»Zbog univerzalnosti odnosa, psihologije likova i apsurdnosti situacija, tekst je bez ‘gubljenja u prijevodu’ lako razumljiv i izvan ruskog tranzicijskog konteksta«, piše u programskoj knjižici dramaturg predstave Darko Lukić. Predstava Igranje žrtve sadrži više slojeva; ona potpuno funkcionira s temeljnom pričom, ali tko hoće može iz nje iščitati i debele naslage Ljermontovljeva, da jefino parafraziramo, antijunaka našeg doba; ima tu i grabeža za brojnim mrtvim dušama homerovskoga Vasiljeviča Gogolja, potom Blokova raspadanja starog i novog svijeta, tu je i turgenjevljevsko tkivo ambivalentnih suvišnih ljudi, ne može se zaobići ni referiranje na detekciju tipa Dostojevski, a o Jerofejevu i ruskim disidentskim dramatičarima da i ne govorimo.

Dubravka Lampalov