Karnevalizacija naša svagdašnja

Karnevalizacija naša svagdašnja

Tahir Mujičić, Zvonjelice für Cvite, VBZ, Zagreb, 2004.

Tahir Mujičić, Primopredaja ili divljim Tahiristanom, Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske, Zagreb, 2004.

Lana Derkač, Striptiz šutnje, Jutro poezije, Zagreb, 2006.

Sve, počevši od naslova prvonavedene zbirke, u Tahira Mujičića (1947) svojeglavo je i upitno, ali opet posve prihvatljivo. Ili: jedino što je u njega neupitno posvemašnja je zaigranost riječi koje mijenjaju podrijetlo, formu i grafiju, a da to čitaocu prestaje biti čudno. Ako je poezija nekog pjesnika svojevrstan ograničeni idiolekt, onda je Mujičićeva poezija neograničena u svojim slobodama čak bez prethodnoga dogovora s čitaocem. Dakako, ovdje treba napomenuti, s čitaocem koji zna ili možda samo natuca kajkavski, zagrebački, splitski, storogrojski, bošnjački, srpski, slovenski, češki, njemački, talijanski, francuski, portugalski, engleski. Istini za volju, i u Mujičićevu slučaju valja navesti najjače nadahnuće takve jezične prakse, poznate kao makaronske, interlingvalne i humorno transgresivne: to je Slamnigov gastarbajterski jezik iz njegove knjige Dronta, a nadasve njegov parodični petrarkizam. Drugi je izvor sonet kakav je u hrvatskom pjesništvu reaktualiziran potkraj sedamdesetih i poslije. Sve to dakako nije objašnjenje Mujičićeve nesputane pjesničke invencije i njegova osobitog duha, koji je izrazito metapoetsko–parodički. To znači da on koncipira svoj predmet na drugu potenciju ili da piše, kako bi rekao Tonko Maroević, »rukom iz druge ruke«. Time se objašnjavaju i gipkost i prilagodljivost Mujičićeve invencije. Ako naime vjerujemo da je Slamnig doista subjekt o kojem se govori u Dronti, u Mujičića znamo da je taj subjekt tek proizvod njegove zaigranosti na mnoštvo tema naznačenih u naslovu soneta. (Time nipošto nije izrečen vrijednosni sud o dvama različitim postupcima, jednom modernističkom i drugom postmodernističkom.) Mujičićev sonet naposljetku stvara dojam kako on sam, fantazmatsko–autorski, proizvodi sve svoje varijante ne dolazeći nikada u opasnost da ih iscrpe. U prilog tezi o Mujičićevu igračkom odmaku od svoga predmeta govori i trojaka razdioba zbirke Zvonjelice für Cvite: 1. Sonetnom puvanderu (Ja ljubovca), 2. Sonetni uložak (Puvander sam sobom), 3. Sonetnom otpuvanderu (Ja družbenica). Kako se vidi, tri dijela zbirke aktantski su raspodijeljena kao osobe u dramoletu, razdioba koju treba pripisati autorovu primarnom dramatičarskom pozivu. Ja ljubovca, koja govori u prvom dijelu knjige, podsjeća tonom na lakrdijaškog subjekta Dronte. Ona naime želi prenemaganjem privući puvandera (hvalisavca) i, s većim ili manjim neuspjehom, privoljeti ga na ljubav. Nije pritom toliko važan scenarij koliko njegova neoneobarokna, upravo bourekovski groteskna izvedba:

odjednom mi počinje smetati tvoja žena

i njezina skrbna jutarnja pegla

smeta mi što sinoć do tebe je legla

i što se baš udala za mog kretena

(Sonetno zapuštena)

Kao Puvander sam sobom, Mujičićev sonet rado zalazi čak u politički ekumenizam kojemu je jedini idol zlatni: »ma važno je bankovno da si potkovanka / ememef ne diktira ti sex naš

izvana / a meni svejedno je vrane sam ol tito« (Daobihjojsvesonet).Treća najmanje ugodna varijanta je zakonita Ja družbenica koja s pobjedom vremena dolazi hiperrealistički na svoj račun: »teško dišeš hripješ ne ulaziš u

hlače / sagnut se ne moreš vezati špigete / a da ne govorim o nekoj ti erekciji« (Mrš sonetu na dijetu).

S mnoštvom asocijacija koje se presijavaju kroz njegove sonete, Mujičić u stanovitom smislu žrtvuje sve jedinom cilju, sonetu, ali ne bestjelesnom kultu soneta, nego njegovoj raspojasanoj karnevalizaciji u rasponu od petrarkističkoga persifliranog prenemaganja do svima neodoljive pornografije. Tako on usput sintetizira štošta od poznatih modela i varijanti neosonetističkog umijeća, uz to što malo haje za bilo kakva formalna pravila osim neobuzdana bujanja građe. Isto tako nije ovisnik taštine autorstva, kojoj osobito podliježu žrtve sonetisti kao pripadnici svojevrsne pjesničke elite. Može se tako reći u kontekstu sonetne problematike, koja je u manirizmu i u simbolizmu doživjela vrhunac, da Mujičićev divljetahiristanski neomanirizam u potpunosti opravdava svoje koncesije viškom radosti koju proizvodi.

* * *

Lišena mamaca teatralnosti, karnevalizacija ostaje bez sudioništva gledaoca, pa prema tome potpada komornijim postupcima parodizacije kao načinima očuđivanja i oneobičavanja. Samim naslovom zbirke, Striptiz šutnje, Lana Derkač (1969) pjesnikinja se poziva na čuveni erotski hepening, pa bilo to i genitivnom (i pritom oksimoronski strukturiranom) metaforom koja se još uvijek napasno lijepi o prste naše poezije. Rebusom naslova autorica govori ovdje u smislu suprotnu erotskoj izravnosti: šutnja upućuje na prekid priopćavanja i na nelagodu ohlađenih međuprostora. Uvodnom temom snijega podsjeća ona kako joj je više do izražavanja medijem kao svebrišućim koliko i neodređenim označiteljem (snijegom, šutnjom) negoli porukom (govorom ili SMS–om): »Snijeg je nevjerojatna povlastica / jer štošta prikriva. « Što to? Možda ne treba olako prijeći preko nagovijesti Ledine sudbine izvučene iz memorije pjesništva:

Pišeš li što? Pitali su me

na početku braka a ja sam

niječno odmahivala glavom

no jučer sam zapisala:

Opet sam našla perje u krevetu

Možda cijelo vrijeme

zapravo spavam s pticom

Ali ova zbirka definitivno nije monotematska, što se vidi kada Lana Derkač okretno mijenja tematski ključ u skladu s prijelazom od zimovanja na ljetovanje, a tamo je nomadski salijeće poetska napast kao što je ne tako davno i Branka Čegeca. Ako bismo tako dalje detektirali pjesnikinjine tematske prijevoje, koji očigledno jedan drugi izbijaju, došli bismo i do šume: »Kako samo šuma mog stana / spremno/spretno / dočekuje noć poput golmana« – i bijegu metafora nema kraja osim ako to nije priopćenje koje se nadaje iz ove zatajne i prividno posve opuštene ladanjske pjesmarice, kojoj je tek nehajno predmet ljubav:

Ljubav je zapravo zimnica

Ipak što ako se upljesnivi

predugo ostavljena na polici?

(Sadomazohizam II)