KAD SU JEDNOM HTJELI DA NAS PONOVE, DIJELILI SU BLOKOVE NA BONOVE

KAD SU JEDNOM HTJELI DA NAS PONOVE,

DIJELILI SU BLOKOVE NA BONOVE

Svođenje Zagreba na jedan četvorni kilometar njegovo je neprekidno ponižavanje u definiciji, njegovo je neprekidno smanjivanje i omalovažavanje. Posljedice se vide u prostoru. Ne širi se centar prema rubovima, nego periferija nadire u grad, grad sve manji, koji će napokon morati eksplodirati

Rasprava o Zagrebačkim kristalima (kojega li verbalnog kiča), održana u Matici hrvatskoj, pokazala je neopisivo nisku razinu statusa grada u svijestima struka koje su za nj najodgovornije. O moralnim aspektima režije rasprave, o uvredljivoj didaktici, o preživjelim konceptima napretka neću ni govoriti. Iskreno rečeno, na ovaj tekst izazvala me izjava jednoga od prisutnih arhitekata da su »zagrebački blokovi preveliki«. Zaista, to je izgovoreno. U korumpiranoj svijesti 21. stoljeća, neosporna (i gotovo socijalno intonirana) vrlina planiranja 19. stoljeća viđena je, odnosno predstavljena, kao iza Alisina ogledala. Reklo bi se da je spomenuti graditelj pao s Marsa u grad kojim se nikada nije prošetao, odnosno nikada zavirio u dvorišta i pogledao barem ona arhitektonska začelja koja su tako dugo služila kao argumenti ništavnosti naše — naročito 19. stoljeća — baštine. Da, reprezentativne fasade, majmuni, krilati Merkuri, erkeri zapeli kao liftovi između dva kata — kako je rekao Krleža! A iza njih, navodno, ogoljela bijeda kapitalističkih najamnih stanova. Urbani formanti zagrebačkoga Donjega grada, međutim, posebni su i zanimljivi u povijesti gradogradnje 19. i ranog 20. stoljeća. Veliki javni prostori (trgovi Lenucijeve potkove), koji nisu slijedili model bečkoga Ringa niti proizašli iz rušenja srednjovjekovnih bedema, nego su u osebujnom sinteznom zahvatu ujedinili mnoge urbane sadržaje — šetališta i odmorišta, jaki promet, igrališta, javne reprezentativne funkcije... zatim ulice, prolazišta razrađenih pročelja — jer ulice su javna, kolektivna prizorišta koje vrijeme prolaženja, usputno vrijeme, pretvaraju u kvalitetno vrijeme zabave i pouke, ugodna doživljaja; i napokon unutrašnjosti blokova — u nekima se još danas vide tragovi izvornih lica — privatni, smireni prostori malih zajednica stanovnika. Postoje engleski parkovi, ograđeni i zaključani, koje otvaraju i upotrebljavaju okolni stanari. Prolaznici ih tek gledaju. Unutrašnjosti tih zagrebačkih prevelikih blokova bile su zapravo takvi parkovi. Cvjetnjaci, voćnjaci, vrtni paviljoni još postoje u tkivu Donjega grada — gdje, neću ovom zgodom navoditi, da ne pridonesem usmjerenju investitora (kako se na raspravi govorilo, divelopera). Te je prevelike blokove ispregradilo, isprenatrpalo i degradiralo upravo ono razdoblje kapitalističkog zamaha koje se podudara s najprogresivnijim fazama naše moderne arhitekture. Inače, što se moderne arhitekture tiče, pola stoljeća živjela sam u bloku kojega se zdanja mogu pohvaliti autorima kao što su Lubynski, Baranyai, Kovačić, Kauzlarić, Galić... Unutrašnje lođe i balkoni, hvatači sunca, prostrani i jednostavni, četvrtasti, trokutasti, zaobljeni... primjerni su motivi modernizma ante litteram — onakva kakav je izazivao naše divljenje na Pičmanovoj fasadi u Gajevoj ulici. Jadna li grada čiju sudbinu određuju predrasude i nedoučenost!

Kada se na Bundeku sadi, sadi se cvijeće i zelenilo. Kad se karikira input u donjogradske blokove, to su cveteki i zelenjava. Da se ni na trenutak ne pomisli kako sentimentalno plediram za cvijeće, cveteke, zelenilo i zelenjavu utopijskog karaktera. Problem je druge naravi i zahtijeva drukčiji pristup, u prostoru i vremenu.

Prije svega, nazadak naše misli o gradu uočava se u činjenici da se on neprekidno svodi na svoj, doslovno, jedan jedini središnji četvorni kilometar (Ilica do Mihanovićeve, Frankopanska do Draškovićeve). Već su Trg žrtava, Krešimirov trg, Medulićeva, Kačićeva... s mnogim otvorenim pitanjima i potencijalima, viđeni kao širi centar. Upravo je neshvatljivo kako nekoliko stotina metara zračne linije udaljena Trešnjevka pred našim očima postaje, na najnevjerojatniji način, višekatna favela u kojoj se, bez ikakva nadzora i mjerodavnih službi (planiranja i zaštite), gradi i preko pločnika. Savska cesta mjestimično pokazuje tragove i po triju različitih razdoblja i stilskih idioma u nelagodnu neposrednom susjedstvu, očitujući nedostatak svake cjelovite misli o razvoju grada. Usput rečeno, slika Savske ceste reprezentativna je slika hrvatske jadranske orijentacije, zajedno sa svim ostalim stoljetnim zanemarivanjem južnih smjerova — npr. proboja pruge barem u produžecima donjogradskih ulica. Zaborav južnoga smjera najbolje se vidi u odustajanju od suvisla oblikovanja tzv. produženog Zrinjevca i u ponovnom postavljanju barijernih zdanja uzduž Vukovarske ulice ili autoceste (bez obzira kako se zvala). No da ne bismo suviše širili centar, zastanimo časak na njegovu nesumnjivu dijelu, na prostoru oko Rudolfovih vojarni. Dok se na Preradovićevu trgu zamišlja velika garaža (koja sama po sebi ne mora biti zlo ako je riješena tako da prometom ne opterećuje pješačku zonu — a sjetimo se usput kolik je bio zahvat na Jelačićevu trgu, gdje, uz zamašan iskop, ni misli o garaži nije bilo) — iz toga golema prostora kraj Zapadnog kolodvora desetljećima nije stvoren prekrcajni punkt privatnoga prometa istočnih zagrebačkih gradskih i satelitskih zona u javni gradski promet: uza sve postojeće prizemne i podzemne uvjete. Dok se u Zagrebu naveliko priča o metrou, a zapostavlja sudbina gradskih željeznica, dok nije uveden ni minibus Prilazom od rečenih vojarni do kazališta, koji bi itekako olakšao promet u središtu grada, dok se od Mihanovićeve do Vukovarske javnim prometom mora obilaziti Držićevom ili Savskom — a minibus Miramarskom (smjer Nacionalna i Sveučilišna knjižnica!) nikomu nije ni pao na pamet, dotle se velike geste u središnjem kvadratnom kilometru ne nude prema potrebama gradskih stanovnika, nego trenutnih vlasničkih pogodnosti i profiterskih prioriteta. Uopće ne zanemarujem kategoriju profita. Dapače. Ali ona bi morala biti barem elementarno gradotvorna. Morala bi hrabro stvarati centar ili širiti vrijednosti centra, a ne samo služiti se postojećim. Otrcan je primjer gradnje Hrvatskoga narodnog kazališta u tada dalekom kukuruzištu. Što smo, na primjer, napravili od sjajne lokacije i građevnog inventara podsusedske cementare? Ili: kakvo shvaćanje gradotvornosti građevnih zahvata pokazuju nedavne, visokopolitizirane rasprave o postavljanju spomenika predsjedniku Tuđmanu? Po tim raspravama prostor oko Rudolfovih vojarni nije središte grada! I predsjednik Tuđman, koji je i Medvedgrad uključio u protokolarno funkcioniranje Zagreba, nema pravo na stvaranje novoga trga (pa ni u staroj jezgri!), tako da bi se moglo zaključiti kako nije imao pravo ni na stvaranje novoga poglavlja u povijesti!

To svođenje Zagreba na jedan četvorni kilometar njegovo je neprekidno ponižavanje u definiciji, njegovo je neprekidno smanjivanje i omalovažavanje. Posljedice se vide u prostoru. Ne širi se centar prema rubovima, nego periferija nadire u grad, grad sve uži, grad sve manji, koji će napokon morati eksplodirati. Ili će sve svoje ljepše i starije, profiterskim očima, gledati kao građevnu zonu za ljepše i novije. Tu negdje na red dolazi pitanje identiteta, koji je uvijek između spoznaje naslijeđenih vrijednosti i volje i sposobnosti za uistinu novo. Ponavljam: uistinu novo. To uključuje i novu, a ne papagajsku svijest.

Očekivalo bi se sada da nešto kažem o ponuđenom arhitektonskom projektu i o rušenju urbanog inventara 19. stoljeća, dviju kuća na Preradovićevu trgu; o jednoj od njih govorilo se kao o Vidrićevoj rodnoj kući; druga je, s Bolléovim interijerima, pripadala (i oduzeta) obitelji znamenitoga filozofa Pavla Vuka Pavlovića (sa suprugom, netom preminulom velikom povjesničarkom Leljom Dobronić od koje se, znakovito, u ime grada Zagreba na pogrebu nitko nije oprostio ni jednom riječi). Ne kanim o tome uopće govoriti. To su u ovom slučaju krivo postavljene i iznuđene teme: teme detalja u zaboravljenoj cjelini. A forsiranje detalja — npr. sudbine jednog doprozornika usred umirućega kulturnog krajolika — ionako uvijek služi zato da se cjelina zaboravi.

Cjelina je u procesu. To znači da bi svako poznavanje i uvažavanje vrijednosti Donjega grada, svako rukovođenje njegovim životom, moralo favorizirati i potpomagati, gdje je god moguće, mali korak po mali korak, čišćenje unutrašnjosti blokova: kao pripremni postupak. Istodobno valjalo bi potpomagati proširenje definicije središta grada barem neposredno izvan perimetra Ilica — Frankopanska — Mihanovićeva — Draškovićeva, usmjeravanjem investitora na dograđivanje i saniranje postojećih prostornih potencijala. Između jednog i drugog planiranog procesa valjalo bi uspostaviti ekonomski dijalog. Pa kad bi se — a budućnost nije jedan mjesec, kao što centar nije samo Preradovićev trg — blokovi očistili, oni bi, onako preveliki kakvi jesu, pružili mogućnosti za unošenje modernih, prozračnih, centriranih, dostupnih građevina od javnog interesa: ne samo vrtića nego i trgovinskih centara, informatičkih punktova, biblioteka, i tko zna čega sve ne što je gradu potrebno i što će mu tek potrebno biti... dakako i zelenila. A kad mi netko sada spomene Oktogon, neka se sjeti da on nije nastao improviziranom adaptacijom, nego kao misao ispočetka. Nemam ja mnogo iluzija o tome što će se dogoditi. Po ne znam koji put sudjelujem u glumi demokracije. Ali tko zna, ako budemo dugo i ustrajno glumili, možda ćemo jednom dobiti i kazalište...

Željka Čorak