GUBITNIČKI ALLEGRETTO

GUBITNIČKI ALLEGRETTO

Osim scenaristovu talentu da u protagonističku križaljku umreži sve unutarnje nesporazume likova i usputne obiteljske trzavice kojima se hrane dionice putovanja, šarm bizarne obiteljske norijade treba pripisati redom izvanrednim glumcima i uravnoteženu redateljevu čitanju Arndtova scenarija

Dogodi li se uskoro da se nekoliko replika Oscara nađe u rukama ekipe filma Mala Miss Amerike, bit će to, među ostalim, jedan od najuvjerljivijih i najironičnijih ‘autogolova’ Američke filmske akademije u posljednje vrijeme. Ponajviše zato što obiteljska road-komedija debitantskoga para Johnatana Daytona i Valerie Faris, s namah osvojenim simpatijama kritike, festivalskih žirija i nekoliko nominacija Akademije, skida do kraja ono što njezina središnja ceremonija desetljećima personificira i promovira: ideologiju uspjeha i novca, kič, glamur i iluziju. S druge pak strane, neočekivani kinohit ohrabrujući je znak da neke filmske formule, unatoč bespoštednoj eksploataciji u proteklim dvama desetljećima, nisu do kraja iscrpljene, pa tako ni film ceste. U politički korektnim godinama road movie postao je izlogom raznih modela transgresije i potvrde nekonvencionalnih identiteta. No, dok je prvim putnicima bilo dovoljno sjedište motocikla, a njihovim revizionističkim sljedbenicima kabrioletski dvosjed ili kadilak, za likove što ih je smislio i napisao Michael Arndt premalen je i razmrdani kombi, koji postaje putujući dnevni boravak neobično obične obitelji Hoover. Inventivno reciklirajući štošta viđeno u kontekstu istog žanra, scenarist je očigledno podlegao trendu ensemble-protagonista. Možda je nekoć pročitao i Ecovo tumačenje kultnoga statusa Casablanke, pripisanog »bestidnu ponašanju arhetipova«. Dva klišeja izazivaju smijeh. Sto će klišeja ganuti...

Nešto ganuća i mnogo više smijeha Mala Miss Amerike izaziva susretom gubitnički ili disfunkcionalno klišejiziranih članova obitelji Hoover na zajedničkom putu za Kaliforniju. Djed (Alan Arkin) olinjali je šezdesetosmaš i narkić; otac (Greg Kinnear) promašeni ideolog uspješnosti; ujak (Steve Carell) neuspješan samoubojica, nesretno zaljubljen gay i nedovoljno priznat stručnjak za Proustovo djelo; sin (Paul Dano) pubertetlija koji se buni šutnjom i sanjari o tome da postane pilot, dok je kći (Abigail Breslin) simpatično neugledna debeljuca opsjednuta izborima ljepote. Napokon, majka (Toni Colette) samo je požrtvovna majka bez posebnih zastranjenja, pa zato logično i kohezivni element disonantne obitelji. Ugađajući djevojčičinoj želji da nastupi na natjecanju za male ljepotice, obitelj kreće u pustolovinu koja, kako to road-klišej nalaže, umjesto pobjede, donosi suočenje s vlastitim ograničenjima i zabludama, sublimirano samosvjesno buntovnim i ljekovito katarzičnim nastupom cijele obitelji na priredbi groteskno napirlitane dječurlije.

Osim scenaristovu talentu da u protagonističku križaljku umreži sve unutarnje nesporazume likova i usputne obiteljske trzavice kojima se hrane dionice putovanja, šarm bizarne obiteljske norijade treba pripisati redom izvanrednim glumcima i uravnoteženu redateljevu čitanju Arndtova scenarija. Dayton i Faris, izvježbani na glazbenim spotovima, ponajprije pokazuju da im ne nedostaje osjećaja za ritam. Toj vrlini možemo zahvaliti dobar tajming gegova i ritmički raspored (katkad i humorno makabričnih) lajtmotiva, kao i nenasilno spajanje epizoda različitih raspoloženja i ugođaja u simfoničnu humornu cjelinu. No, kada nužno u pamćenju izblijede anegdote kojima je Mala Miss Amerike potkopala (ili poduprla?) temeljnu obiteljsku šifru, pamtit će se allegretto kojim je, za veselje mnogih, na kraju uspjela zaodjenuti gubitništvo.

Diana Nenadić