Gradacija potresnog

Pukovnik Redl (Oberst Redl), 137 min., Mađarska / Austrija / Njemačka, 1985, Pa–Dora

Klaus–Maria Brandauer, tumač naslovnoga lika klasika redatelja Istvána Szaba, ujedno je i njegov ključni sastojak. U kontroliranoj izvedbi, izrazito ekspresivna lica, Brandauer ne samo da kao pukovnik Redl daje ulogu života nego i na višu razinu uzdiže čitav film. Naime, unatoč glumčevoj izvrsnosti, sam lik koji tumači ponešto je nerazvijen odnosno scenaristički nepostavljen (potpisnik scenarija je Péter Dobai, prema drami Johna Osbornea), sporadično čak neprimjereno pojednostavnjen i nedefiniran. Ipak, uz nedostatke pri ocrtavanju Redlove osobnosti te poneki neuvjerljiv dijalog, u filmu je itekako očigledna tema moralne korupcije (ali i potisnute homoseksualnosti) – preciznije, nemogućnost pojedinca da napreduje putem dodvoravanja i poslušnosti sustavu, koji je prirodno amoralan, poručuje redatelj, i putem koje Szabó graduira dramu koja sa svakim novim kadrom dobiva na dubini i u snazi, do sama potresnoga finala.

Dokumentaristička tenzičnost

Polja smrti (The Killing Fields), 141 min., Velika Britanija, 1984, Pa–Dora

Američko–azijska ratna iskustva pretočena na celuloidnu vrpcu iznjedrila su naslove poput Apokalipsa danas i Lovac na jelene, ali i Polja smrti. Epsko, dramsko, veće od života – opisi su primjenjivi na svaki pojedinačno iz imaginarne trilogije, pa tako i na maestralni rad Rolanda Jofféa; djelo s pričom iznad prosječne tradicionalne holivudske strukture, scenama izrazite napetosti (poglavito antologijska s putovnicom) i dokumentarističkom glumom oplemenjenom vrlo životnim konverzacijama i situacijama, koje podcrtavaju užas ratnog i veličajnost humanog no bez patetike. Rezultat je ganutljiv i velik film, a kuriozitet svakako još mlad i netipiziran Julian Sands, kao i činjenica da je Haing S. Ngor postao prvi azijski glumac (i prvi budist) u filmskoj povijesti koji je dobio Oscara.

Nostalgična adolescencija

Lutalice (The Wanderers), 113 min., Velika Britanija, 1979, Blitz

Kultni klasik, nastao po romanu Richarda Pricea i u režiji Philipa Kaufmana, neobična je komedija–drama koja u jednaku omjeru miješa nostalgično i nasilno i koja putem uličnog rata adolescentskih bandi šezdesetih više progovara o sumraku ere negoli o odrastanju skupine tinejdžera iz Bronxa. Fascinantan rad kamere očigledno evocira kako stripovski ekspresionizam, tako i sporadične felinijevske minijature, što rezultira izrazitom vizualnom energijom i kreacijom uistinu impresivna filma vrsne režije i ritma, vješto sročena i suvislo prezentirana.

Halucinogeni košmar

Replikator (A Scanner Darkly), 100 min., SAD, 2006, Continental

Još jedna u nizu adaptacija Hollywoodu neprocjenjiva Philipa K. Dicka; tog zapadnjačkog Carlosa Castanede, za koju je čak vlastitu (napuštenu) verziju scenarija napisao Charlie Kaufman i koju je (devedesetih) režirati namjeravao Terry Gilliam. Snimljen u već znanoj rotoskopskoj tehnici (baš kao i Probuđeni život – prethodni film redatelja Richarda Linklatera), Replikator poprilično uspjelo hvata Dickov paranoični univerzum izlomljena identiteta, represivna i rigidna društvenoga nadziranja, noćnomoran i ciničan, mrk i apokaliptičan, hermetičan i gotovo kafkijanske preobražajne halucinogenosti – čisti futuristički znanstvenofantastični košmar. Linklater uspijeva u optimalnom omjeru ponuditi SF, film noir sa suptilnim intelektualnim humorom u ruhu začudnoga crtanoga filma; čak i Keanua Reevesa u introspektivnome, mračnom izdanju egzistencijalističkoga junaka. Tako, unatoč činjenici da Replikator ostaje nepovratno odvojen od gledatelja, ne uspijevajući ga emotivno uključiti, riječ je o djelu koje neće zaobići kultni status.

Katarina Marić