Gorkoslatki život

Gorkoslatki život

U sklopu Revije je prikazan niz iznimnih ostvarenja, koja omogućuju zorni uvid u usmjerenja nacionalnih kinematografija, kao i u stvaralački razvoj pojedinih redatelja

U posljednjem, trećem tjednu Revije azijskog filma, što se održava u zagrebačkom kinu Broadway Tkalča 5, prikazana su tri filma, južnokorejski Domaćin redatelja Joon–hoa Bonga i Gorkoslatki život redatelja Kima Jeeja Woona te hongkonški Izbori Johnnyja Toa, dok je najavljeni indijski film Voda izostao. Razmotrimo li te filmove sa žanrovskog stanovišta, Gorkoslatki život i Izbori predstavnici su kriminalističkoga filma, dok je Domaćin primarno film strave s temeljnim utjecajem obiteljske drame.

Film Domaćin Joon–hoa Bonga, redatelja kojega kritičari često proglašavaju stožernim dijelom suvremene azijske kinematografije, privlači pozornost i zbog svoje žanrovske slojevitosti. Jer, dvije netom navedene žanrovske označnice, čija je prožetost temeljna strukturna okosnica, više su nego okvir u kojem redatelj oblikuje slojevitu filmsku cjelinu. Možemo ipak zapaziti da je taj filmski autor izravnim očitovanjem društvene samosvijesti i naglašenim utjecajem političkih, medijskih ili pak ekološkomedicinskih motiva donekle opteretio razgovijetnost filmskog pripovijedanja, upravo zbog toga što se nije u potpunosti odlučio koji mu je narativni segment primaran. Nedvojbeno, u karakternom ocrtavanju središnjih likova filmsko tkivo gotovo je nužno ostalo na razini arhetipskog uz pojedine odmake, jer se protagonisti uglavnom određuju akcijskim djelovanjem, i u sukobu s čudovištem, kao i u neskladu s društvenom okolinom koja neispravnosti vlastita djelovanja zakriva izmišljenim virusom. Kako je to čudovište nastalo zbog nepromišljena djelovanja znanstvenika predstavnika društva, bez poteškoća to čudovište možemo poistovjetiti sa samim stožernim dijelom društva, jer oboje ugrožavaju opstojnost obitelji i pojedinaca. Pritom nas ne mora čuditi ni neučinkovitost zakonskih i medicinskih ustanova u razrješenju opasnosti, kao ni učinkovitost članova središnje obitelji koja ipak nije potpuna zbog toga što njen najmlađi član strada. Premda nije riječ o potpuno uspjelu filmu, redateljeva namjera o iskazu nesklada društvenog i obiteljskog posve je dojmljivo provedena.

U očitovanju kvalitete južnokorejske kinematografije zanimljiv je i film Kima Ji–woona Gorkoslatki život, naizgled klišeizirana priča o mafijašu koji počini tek jednu pogrešku, poštedi šefovu mladu ljubavnicu usprkos preljubu i zbog vlastite emotivne naklonosti. Predvidljivost filmske priče i stereotipna karakterizacija većine likova svakako su nedostatak filma, nedostatak koji se pokušava prikriti iznimnom slikovnošću filma te postmodernističkim pristupom, koji u završnom obračunu doseže sve do utjecaja špageti–vesterna Sergia Leonea. Promotivni je materijal Revije azijskoga filma naznačio i povezanost s novoholivudskim redateljima poput Briana De Palme i Martina Scorsesea, a primjena je postulata njihova stila i svjetonazora ipak površna, odnosno ne seže u dublje razumijevanje konteksta njihova stvaralaštva. Često brutalan, mjestimice poetičan, a ponekad i apsurdno komičan, Gorkoslatki život film je nedostatne cjelovitosti, nepotpuna suglasja temeljnih sastavnica filmskoga tkiva, a naposljetku zbog ustroja središnjega lika i nedostatno pogodan za višu razinu gledateljeve empatije. Upravo stoga njegov je svršetak nedovoljno učinkovit, stilska vježba u kojoj likovi ne predstavljaju temelj, pa ni redateljska nadgradnja nije više od iskaza zanatske vještine.

Hvaljen i nagrađivan hongkonški film Izbori glasovitoga redatelja Johnnyja Toa zamalo je arhetipsko očitovanje rasapa mafijaških slojeva u borbi za prevlast u okviru trijade. Suprotstavljenost dvaju glavnih kandidata jasna je, od središnjega lika koji se ipak ravna spram vlastitih moralnih principa i čak pokušava zakonski vrednovati djelovanje, do antagonista beskrupulozna pojedinca koji ne preza ni pred čime ne bi li ostvario prevlast. Redateljev je prikaz mikrosvijeta hongkonškoga svijeta kriminala uvjerljiv. Nedvojbeno je oslonac o obiteljsko zaleđe u profesionalnom djelovanju središnjega lika nužan, upravo da bi i u gledatelja taj lik zadobio više razumijevanja. No, žrvanj je vodećeg mjesta odveć snažan da bi središnji lik ostao umjeren u djelovanju, pa razmjerno izravan prikaz nasilja predočava vjerodostojno i naličje života pojedinaca i čitavih organiziranih zajednica kriminala. I zbog zadana predloška, kao i teme koju uprizoruje, Johnny Too je u redateljskim postupcima naizgled hladan, zapravo retoričan, ne bi li gledatelju omogućio objektivan uvid u prikazanu priču. Ipak, riječ je o filmu koji ne pruža izrazit odmak od američkih ostvarenja slična usmjerenja.

Naposljetku, bez zazora možemo zaključiti da je u sklopu Revije azijskoga filma prikazan niz iznimnih ostvarenja, koja omogućuju zorni uvid u usmjerenja nacionalnih kinematografija, kao i u stvaralački razvoj pojedinih redatelja. Prevlast dalekoistočnih filmova jasna je i zbog produkcijskih uvjeta u raznim azijskim državama, ali i zbog dosegnute kvalitete tih kinematografija, kvalitete koja ih bespogovorno u duljem razdoblju smješta u sam vrh svjetskoga filma.

Tomislav Čegir