Farsa o farsi

Farsa o farsi

U svom prvom (nadamo se ne i posljednjem) osječkom angažmanu Dražen Ferenčina vrlo je dobro izdrilao glumce. A i njegova (jasno i Fraynova) primarna namjera – razmatranje paradoksa o glumcu – uspješno je uprizorena

Sedamdesetih godina prošloga stoljeća suvremeni britanski dramatičar, romanopisac i prevoditelj Michael Frayn (r. 1933) stoji iza pozornice i promatra uprizorenje svoje novonapisane farse Chinamen. Uočava kako je mnogo smješnije u pozadini nego na sceni i sine mu ideja kako jednoga dana mora napisati dramski tekst koji će tematizirati događaje iza scene. Plod toga razmišljanja prvi put ima prilike vidjeti publika u londonskom Lyric Theatru 1982. u tročinskoj farsi o farsi Noises off. U nas tekst je praizveden pod naslovom Kaos iza kulisa 1989. u Zagrebu u izvedbi GK Komedija. Godine 2001. Frayn nadopisuje svom izvornom tekstu tridesetak kartica, u kojima proširuje pojedine uloge. Taj tekst prevode na hrvatski Lada Kaštelan i Vinko Zgaga naslovivši ga Žamor oko scene. Redatelj Dražen Ferenčina koristi se upravo tim, zamršenijim tekstom u osječkoj izvedbi, prvi put u Hrvatskoj.

U Žamoru oko scene riječ je o pogledu sprijeda i straga u pripremu i izvedbu farse Ništa oko sebe. Prvi čin pogled je sprijeda. Vodi nas kroz tehničko–generalnu (!) probu predstave noć prije praizvedbe i stvari teku suprotno od onoga kako ih cinični Redatelj (Velimir Čokljat) zamišlja. Prepreke možemo pronaći u nedostatnoj vještini glumaca, potihim ogovaranjima, glasinama o međusobnim ljubavno–seksualnim aferama i (povrijeđenoj) taštini. Hinjena pristojnost i bliskost među glumcima blago pojačava humorne scene, ali i pridonosi namjerno izazvanoj komornosti uvodnoga čina. Drugi, središnji čin predstave započinje pogledom u onostranost pozornice. Set je u potpunosti izokrenut i u mogućnosti smo vidjeti, uz rekvizite i tehničku opremu, onu tanku nit koja dijeli scensku i životnu realnost. Farsu u farsi. Komornost prvoga čina pretvara se u suprotnost, farsični kaos. Čin se odigrava nakon mjesec dana turneje tijekom regionalnoga gostovanja u Kazalištu Virovitica. Naznačene u prvom činu, seksualne afere kazališnog osoblja, potencirani ljubavni trokuti, sada dobivaju svoj, katastrofalan za predstavu Ništa oko sebe, epilog. Povrijeđeni osjećaji i taštine dovode do (pokušaja) nasilja, raznovrsnih zlonamjernih podmetanja među glumcima uzrokujući izascensku katastrofu. Ali, unatoč kaosu iza scene, glumci se predstavu trude odigrati na najbolji mogući način. Izravno iz mlaćenja, povrijeđenih osjećaja odlaze na scenu mijenjajući sebe, no i realnost. Samo zbog publike? Ne vjerujem. U trećem činu publika ponovno gleda prvi čin s prednje strane. Prošla su dva mjeseca turneje i farsa Ništa oko sebe pred potpunim je kolapsom. Glumci vode otvoreni rat, ovaj put koristeći se i scenom kako bi izmijenjenom replikom ili gestom zbunili kolege. Dvije se realnosti međusobno prepleću uzrokujući namjerno izazvanu kaotičnost i istovrsnu uvjetnu improvizaciju. Proizvod je – smijeh. U tom najzahtjevnijem činu osječka dramska trupa (Radoslava Mrkšić, Vjekoslav Janković, Lidija Florijan, Davor Panić, Jasna Odorčić, Milenko Ognjenović, Velimir Čokljat, Mario Rade, Anita Schmidt) besprijekorno je točna u izgovaranju nelogičnih replika, izmjenama nebitnih rekvizita, kretanje je na pravim mjestima usmjereno u krivom pravcu... Štetna improvizacija nije postojala. U svom prvom (nadamo se ne i posljednjem) osječkom angažmanu Dražen Ferenčina vrlo je dobro izdrilao glumce. A i njegova (jasno i Fraynova) primarna namjera – razmatranje paradoksa o glumcu (Diderot) – uspješno je uprizorena. Naime, prastara dramaturška dosjetka teatra u teatru oduvijek je mjesto očitovanja dramsko–kazališne autotematizacije, autoreferencijalne funkcije kazališne autorefleksije. A Žamor oko scene problematizira sukobljenost stvarnosti i fikcije ponajviše u samim glumcima. Odnosno, njihovu spremnost i odluku da svoje tijelo, kretanje, gestu, glas, intonaciju i artikulaciju riječi, svoje osjećaje i stajališta, dio svoje vanjštine i nutrine podare liku dramskoga teksta, namjerno sukobljujući vlastiti identitet o pretpostavljeni identitet izmišljene osobe (Lada Čale, 1997, 63). Ističemo sjajno odigran sukob stvarne Lidije Florijan i izmišljene Vicki. Florijanova glumeći ni u jednom trenutku ne gubi osobnost, uspijeva očuvati vlastiti identitet, a time zadobiti i naše čestitke.

Ivan Trojan