Dobri duh glazbe

Dobri duh glazbe

Roman Simović i Ratimir Martinović dva su vrsna glazbenika koji se mogu uspoređivati s najvećom svjetskom elitom. Svirajući Suitu u starom stilu Alfreda Schnittkea, naveli su slušatelje da osjete intimnost muziciranja, igranja tonovima i novoga pristupa starom glazbenom materijalu

U utorak, 30. siječnja 2007, u sklopu Dana nacionalne kulture Crne Gore, u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog održan je koncert crnogorskog dua: svirali su Roman Simović, violina, i Ratimir Martinović, glasovir. Ne znam koji je bio razlog sablasno prazne dvorane, koju je pohodilo samo nekoliko istinskih ljubitelja (rukometna utakmica?), ali autoricu ovoga teksta bilo je sram. Jer nije bila riječ o diletantima ni o studentima (uostalom, koncert studenata Muzičke akademije u sklopu ciklusa Virtuoso, održan dva dana ranije u HGZ-u bio je prepun) — Simović i Martinović dva su vrsna glazbenika koji se mogu uspoređivati s najvećom svjetskom elitom. Uostalom, njihovo je umijeće već na početku promijenilo tugaljivu atmosferu: svirajući Suitu u starom stilu Alfreda Schnittkea, naveli su malobrojne slušatelje da osjete intimnost muziciranja, igranja tonovima i novoga pristupa starom glazbenom materijalu (najviše mi se svidio posljednji stavak, Pantomima, gdje je klaunovska veselost iznesena suzdržano, poput dobro ispričana vica gdje se treba smijati publika, a ne pripovjedač).

Iznimno zahtjevna Sonata br. 1. op. 80 u f-molu Sergeja Prokofjeva izmijenila je sliku: violinist Simović oštro je grabio taktovima dijalogizirajući s Martinovićem na način doticanja i odmicanja. Zapravo, za cijeloga se koncerta osjećala čvrsta veza među glazbenicima, koji su zajedno disali djela poput jednog, a ne dva izvođača. Prokofjev je ostavio publiku bez daha. Jednako je bez daha ostavila Sonata za violinu i klavir op. 18, u Es-duru Richarda Straussa, u čijem je djelu na početku sugerirano da bi mogao biti romantičar da nije živio u burno vrijeme kraja devetnaestog stoljeća. Simovićeva violina mijenjala je boju od prozračne do zvukovno bogate i refleksno oštre topeći se sa sigurnim, nikada nametljivim, ali uvijek toplim tonovima Martinovićeva glasovira. I naposljetku, Paganinijeva Tri capriccia (br. 20, 21. i 24) kojima je u najvećem blistavilu pokazan violinski, ali i klavirski virtuozitet. No virtuozitet ni u jednom trenutku nije postao sam sebi svrhom: glazba-umjetnost na dobrotvornom je koncertu Simović — Martinović daleko nadmašila glazbu koja se svira.

Prasak veselja

U petak, 2. veljače, u sklopu ciklusa Bijela oktava, Zagrebačka filharmonija održala je posjećeniji koncert, na kojemu je dirigirao mladi Enrico Delamboye. Delamboye iza sebe ima zavidnu karijeru, pa mu je koncert s Filharmonijom bio samo jedan od mnogih. Program je počeo izvedbom uvertire Coriolan Ludwiga van Beethovena, zanimljivog djela koje je zadržalo mnoge karakteristike Pete simfonije, također skladane u c-molu (Peta simfonija nastajala je u isto vrijeme kada i Coriolan). No Delamboye je osjetio da je programnost djela prividna (uvertira je skladana kao uvod u tragediju Heinricha Josepha Collina), odnosno da djelo — mnogo više od sudbonosnosti — sadrži težinu Beethovenova duha i da treba čvrstu ruku i jasan izraz, što su ga i orkestar i dirigent pružili publici.

Uvertira Coriolan doista je poslužila kao uvod, no ne kao uvod u Collinovu tragediju, nego u Treći koncert za klavir i orkestar Béle Bartóka. Za glasovirom je sjedio Barry Douglas. Gola glasovirska tema, temelj prvog stavka (Allegretto) bila je posebno neobično iskustvo umirućeg skladatelja. I Douglas je svirao nadahnuto, premda je ponekad njegovo nadahnuće bilo odveć realno za gotovo metafizički sadržaj Koncerta. Iznimno su bili zanimljivi prijelazi u drugom stavku (Adagio religioso), koji su ulazili i izlazili iz tonaliteta gotovo fizički, poput otvaranja i zatvaranja vrata. Možda je Douglasov glasovirski ton bio premalo osjetljiv na neobičnosti Bartókova Klavirskog koncerta: njegov pristup više odgovara mlađem Bartóku — sigurnu i samouvjerenu, koji se razlikovao od nemoćna starca čije ga je dovršenje Klavirskog koncerta navelo da počne tražiti novo u starim, davno napuštenim tonalitetnim odnosima.

Za razliku od Trećega klavirskog koncerta, dobro poznata Četvrta, Talijanska simfonija u A-duru Felixa Mendelssohna, prštala je veseljem. Orkestar se rado vratio često sviranu materijalu, čiju je razigranost podupirala mladost dirigenta. Doduše, Mendelssohnove su se dionice pokazale nezahvalnim za limene puhače, a možemo zločesto napomenuti i da gudači nisu dovoljno dobro izigrali pasaže, toliko tipične za Mendelssohna. No problem čistoće izvedbe sakrio je dobar osjećaj za duh Mendelssohnova djela. Mendelssohnova je simfonija u koncertnoj tradiciji zaokružila koncert koji je ostavio dobar dojam odsvirana, premda ne i nezaboravna koncerta u ciklusu.