DE BEERS MIRNO SPAVA

DE BEERS MIRNO SPAVA

Što se tiče medijske panike da će se nakon premijere Krvavog dijamanta dame zabrinuti odakle je došlo drago kamenje koje krasi njihove ogrlice, draguljari mogu mirno spavati. Jer, Zwick ionako nema hrabrosti ispričati priču koju Hollywood ne želi čuti

Afrički film danas postao je jako in. Posljednji broj etabliranoga filmskog časopisa »Sight & Sound« posvetio mu je opsežan prilog. A gotovo da i nema festivala filmova o ljudskim pravima na kojem ne dominira upravo afrička angažirana kinematografija. Ali i američke multinacionalke povezane s industrijom zabave shvatile su da im u novoj geoekonomskoj dimenziji treba čitav svijet, a ne samo Japan i Zapadna Europa. Hollywood je napokon shvatio da svijet nije ravna ploča, premda se u suočavanju s globalizacijskim procesima ponaša posve dezorijentirano, referirajući se na stroge društvene i moralne modele. U takvu širenju na nova područja nakon Bliskog istoka i Kine nije mogla ostati pošteđena ni Afrika. Ona Afrika koju satiričari najčešće prikazuju sa štakama. Samo što bliskoistočnu naftu sada zamjenjuje neka druga roba, koja se mijenja ili trži za kalašnjikove kojima se potom naoružavaju dječje milicije, regrutirane u Revolucionarnu ujedinjenu frontu i slične pobunjeničke frakcije. U odličnu dokumentarcu Huberta Saupera Darwinova noćna mora imamo grgeče, a u Zwickovu filmu dijamante, krijumčarene iz Sijera Leonea na Zapad preko Liberije. Dijamanti su odlazili u De Beersove brusionice u Amsterdamu. A novac od njihove prodaje punio je švicarske sefove.

E sad, snimati safari-film o Africi i politički film o Africi dvije su različite stvari. Za prvi je barem za početak dovoljno prelistati modni žurnal ili neki požutjeli kolonijalni album. Za drugi spomenuti stvar je mnogo složenija. No, kao što se Zwick u Posljednjem samuraju ponaša kao da nikad nije čuo za jidai-geki, tako se u Krvavom dijamantu ponaša kao da je Bamako režirao Sissako, a ne obratno. »To je Afrika«, kaže plaćenik Di Caprio, očiju boje akvamarina (zadržimo se na ukrasnom kamenju). I dok Ameriku opsjeda afera oko Clintonova felacija, Zapadna Afrika je u još jednom kaosu građanskog rata. Ali to je Afrika krojena po holivudskim klišejima u kojoj mogu postojati samo bijeli heroji / idealisti i plemeniti / okrutni crnci. Zwicku ne pada na pamet odmaknuti se od retorike avanturističkoga stripa svedena na plošan i neozbiljan spektakl u kojem likovi pričaju, a zlikovci čekaju da razgovor završi kako bi konačno mogli zapucati.

Kako je Hollywood u takvim situacijama ponajviše očaran čistom akcijom, tako i Zwick ne može odoljeti, a da nas tu i tamo ne omami fijukom šrapnela, unakrsnom vatrom, amputiranim udovima, autima u plamenu i fetišizmom cijevi od kalašnjikova većih od klinaca koji ih nose. Ali Leonardo DiCaprio, koji se u kaosu Sijera Leonea zatekao samo zato jer nema ništa pametnije raditi, ostaje onaj isti Richard iz Žala, tretiran poput protagonista neke videoigre. Kao što ga je Boyle u Žalu natjerao da se malo oznoji u bijegu od tajlandskih momaka kojima je okupirao polje s marihuanom, tako je i u Krvavom dijamantu jedini može ubrizgati malo živahnosti u Zwickovu preuzetnu i tromu mizanscenu, koja se doima kao da ju je omotao pancirkom. A kada u prekrasnoj finalnoj sekvenci koja vraća holivudske nostalgičare u doba Walshovih mračnih očajnika (šifra: Visoka Sierra) autor napokon učini pravu stvar, već je prekasno. Ostaje pitanje što je natjeralo čelnike UN-a da osiguraju financijsku potporu Zwickovu filmu, kojem je kao predigra u nekim kinima poslužio spot njihova World Food Programmea. Bilo bi im mnogo pametnije da su taj isti novac uložili u distribuciju najnovijega filma Abderrahmanea Sissaka ili Fante Rágine Nacro. A što se tiče medijske panike da će nakon njegove premijere dame brinuti odakle im je došlo drago kamenje koje krasi njihove ogrlice, De Beers može mirno spavati. Jer, Zwick ionako nema hrabrosti ispričati priču koju Hollywood ne želi čuti.

Dragan Rubeša