Vjerodostojan uzor

Vjerodostojan uzor

Ivo Maroević pripada malobrojnu krugu titana u struci povijesti umjetnosti koji su postavljali jasne standarde znanstvenog i nastavničkog djelovanja, a istovremeno pokazali svu sofisticiranost i složenost koju je povijest umjetnosti dosegnula u 20. stoljeću

U subotu rano ujutro, nakon trogodišnje borbe s bolešću, u obiteljskom domu umro je Ivo Maroević, redovni profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Ivo Maroević pohađao je osnovnu školu, gimnaziju i Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje je diplomirao povijest umjetnosti i engleski jezik 1960. te obranio doktorat znanosti iz područja povijesti umjetnosti s naslovom Sisak – grad i graditeljstvo 1971.

Ivo Maroević radni je vijek proveo radeći kao profesor u osnovnim školama (1960–65); kustos i konzervator u Muzeju grada Siska (1965–69); konzervator, voditelj odjela za dokumentaciju, savjetnik i ravnatelj Restauratorskog zavoda Hrvatske (1969–83); izvanredni i redovni profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu (1983–2007).

Ivo Maroević predavao je zaštitu spomenika (1983–2007) i bio je dugogodišnji voditelj katedre za zaštitu spomenika na Odsjeku za povijest umjetnosti, a bio je osnivač dodiplomskog studija muzeologije i voditelj katedre za muzeologiju na Odsjeku za informacijske znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Znanstveni i stručni interes Ive Maroevića bio je raznovrstan, jer se istovremeno bavio proučavanjem povijesti arhitekture 19. i 20. stoljeća u Hrvatskoj, zaštitom spomenika i muzeologijom. Stvaralački opus iznimno mu je velik jer je objavio ukupno 12 knjiga, 660 radova (174 znanstvena rada, 381 stručnih radova, 105 ostalih radova) i 67 recenzija (knjiga, kataloga, projekata) u razdoblju 1969–2007. Nastavničko i znanstveno Maroevićevo djelovanje na Filozofskom fakultetu najbolje se ogleda u strpljivu, preciznu i brižnu mentorstvu 112 diplomskih radova, 22 magisterija i 8 doktorata u razdoblju 1983–2007.

Arhitektura Zagreba i Hrvatske 19. i 20. stoljeća bila je jedno od težišta Maroevićeva opusa u javnim istupanjima, člancima i knjigama. Forme istraživanja različite su, od istraživanja urbane i arhitektonske topografije u Sisak – grad i graditeljstvo (1970, 1998); monografije Graditeljska obitelj Grahor (1969), gdje je prvi put predstavljeno standardno vremensko datiranje arhitektonskih ostvarenja; imaginarnog arhitektonskog putopisa voljenim gradom Zagreb njim samim (1999); pomna i lucidna bilježenja kronike suvremenih arhitektonskih zbivanja u čitavom desetljeću Kronika zagrebačke arhitekture 1981–91 (2002) do reprezentativno opremljene Antologije zagrebačke arhitekture (2003), kojom se približio suvremenom postmodernom senzibilitetu stvaranja subjektivnog izbora pedeset arhitektonskih ostvarenja.

Zaštita spomenika bila je uz muzeologiju glavno područje profesorova djelovanja. U knjizi Sadašnjost baštine (1986) nalaze se dva rada koja imaju europsku vrijednost. Prvi rad iz 1974/1978. teorijski obrađuje načine prezentacije povijesnosti i metode intervencije pri obnovi spomenika graditeljstva. Drugi rad iz 1975/1977. proučava složen i osjetljiv proces interpolacije nove arhitekture u povijesnim gradskim središtima u Hrvatskoj. U obama slučajevima teorijski su dosezi daleko ispred suvremenih europskih postignuća i postavljeni su temelji za svakodnevno praktično konzervatorsko djelovanje. Sljedeće dvije knjige, Rat i baština u prostoru Hrvatske... (1995) i Konzervatorsko novo iverje (2000) bave se posljedicama ratnih razaranja i suvremenom zaštitom kulturne baštine.

Na vrijednost Konzervatorskog novog iverja prva je upozorila Snješka Knežević u sjajnu ogledu gdje je posebno naglasila prinos osmišljavanja temeljnih načela obnove spomenika kulture nakon ratnih razaranja. Opširan dio knjige posvećen je zbivanjima oko Medvedgrada, a, uz rad Drage Miletića svojedobno objavljen u »Peristilu«, budućim će povjesničarima kad jednog dana budu pisali povijest zaštite spomenika u 20. stoljeću u Hrvatskoj biti nezaobilazno djelo za uvid i razumijevanje svega što se događalo.

Muzeološki opus najbolje svjedoči o utemeljiteljskom djelovanju Ive Maroevića, gdje je nezaobilazno objavljivanje hrvatskog i njemačkog izdanja standardnog djela Uvod u muzeologiju (1993, 1998).

Ivo Maroević pripada malobrojnu krugu titana u struci povijesti umjetnosti koji su postavljali jasne standarde znanstvenog i nastavničkog djelovanja, a istovremeno pokazali svu sofisticiranost i složenost koju je povijest umjetnosti dosegnula u 20. stoljeću.

Dugogodišnje i svestrano znanstveno, nastavno i stručno djelovanje svjedočanstvo je etičkog i znanstvenog dostojanstva konzervatora, muzeologa i sveučilišnog profesora Ive Maroevića. Brojni znanstveni i stručni radovi te objavljene knjige rezultat su duboko emotivna i posvećena odnosa prema temama kojima se bavio čitav život. Jednostavnost, sažetost i razumljivost izražavanja upućuju na sustavnost i jasnoću mišljenja, spisateljsku vještinu, ali i veliku želju da se akademska učenost cjelovito posreduje sljedećim naraštajima u teškim i kaotičnim društvenim zbivanjima. Spremnost na rizik javne polemičke konfrontacije sa vrlo često dogmatiziranim institucionaliziranim postupcima primjerom pokazuje koliko je bitna etička odgovornost znanstvenika u praktičnom djelovanju. Stručno oslanjanje Ive Maroevića na javnu riječ u medijima i sud javnosti nedvosmisleno su upozorili na snagu teoretske misli, koja bi trebala biti vjerodostojan uzor praktičnom djelovanju. Cijena etičkog i znanstvenog izbora stanovita je osamljenost elitne akademske pozicije, gdje se osobnim primjerom pruža poticaj i nadahnuće novim naraštajima.

Poput svih darovitih stvaralaca Ivo Maroević bio je vrlo složena osoba. Osnovna je odlika njegova opusa stoicizam, a prvi dojam koji je ostavljao u osobnom kontaktu naglašena je emotivna suzdržanost i nesklonost bilo kakvim verbalnim afektacijama i teatralnim istupima. Tek u društvu supruge Jasne pokazala bi se i opuštenija i emotivnija strana. Supruga Jasna bila je sveobuhvatna i duboka ljubav njegova života. U dugogodišnjem braku imaju dva sina i kćer. Za vrijeme bolesti iskrica nježnosti i sreće bila je unuka Iva i njezina malena violina.

Zlatko Jurić