Violine protiv violine

Violine protiv violine

Milenkovichev je svijet majstora oštre konkurencije i zagrebačkome svijetu donio upravo vihor s probrane umjetničke krošnje najviše kategorije

I tako je čak dvotjedno zimovanje ostavilo traga na sviranju Zagrebačke filharmonije! Nakon gustih rasporeda za redovitu i izvanredovitu sezonu prepustivši se istina zasluženu odmoru na snijegu bez snijega, naši su najstariji orkestralni glazbenici poput neodlučne mlade zbunjeno okrenuli list prve novogodišnje Plave oktave (19. siječnja), da bi poglavito s prvim i drugim violinama nespremno dočekali negdašnje srbijansko (i jugoslavensko) čudo od djeteta, a već dugi niz godina stanovnika svijeta s talijanskim državljanstvom i američkom zelenom kartom, violinista Stefana Milenkovicha.

I baš su se protiv solističke violine nelijepo urotile posestrime violine s orkestralnim pedalnim tonom, što će već u uvodnoj skladbi večeri — trima Koralnim preludijima na Bachov koral iz Muke po Mateju — i usprkos dirigentskome vodstvu sama skladatelja Pavla Dešpalja, za profesionalno očekivan standard prikazati neuobičajeno sirov ton kreštavo artikulirana nemuziciranja. Dovoljan razlog da i sama mladenačka skladba maestra Dešpalja, praizvedena daleke 1958, posivi od nelagode bez mogućnosti afirmacije početno zamišljena živa neobaroknoga materijala. Bljedolika kapa od nedefinirane trojedne boje sa sumnjivo utemeljenim zanatom nezainteresirano je popločila put izdvojene teme u drvenim i limenim puhačima, kojima su poseban štih u zaključnome Allegru s četverostrukom fugom ponudile dakako bajne violine s uresom zimskoga ladanja.

Samo majstoru s jasnom slikom umjetničkoga platna i njegove autentične reprodukcije u svjetlu vremena, stila i vrhunski odnjegovana suautorstva takve orkestralne violine nisu mogle pomrsiti plan zacrtanih ciljeva. A Stefan Milenkovich doista je klasa s potpisom, od čijih se već dječačkih aranžmana naslućivalo pokriće mudro vođene karijere bez naglih rezova i s bezbolno pretočenim čudom od djetinjstva u mladost i zrelost respektabilna guslačkoga umijeća. Fina i u uvjetima nova (i ozbiljnoglazbenoga) tržišta poželjna prašina glamura bez prisile i bez režije sama izvođača pratila je i posljednje Milenkovichevo zagrebačko gostovanje, u sklopu kojega će i po isteku nimalo paradnoga, nimalo samodopadnoga, a introvertirano tvrda gustiša od hermetički zatvorena teškoga sloga 2. koncerta Karola Szymanowskoga, sada već čini se uvijek ista dama duge plave kose hrabro i smjelo odšetati do podija velike dvorane Lisinskog te s crvenom ružom u ruci umjetniku zahvaliti na izvanrednu doživljaju. A dokazao je Milenkovich i izborom programa prisutnost duha u komunikaciji s publikom. Unaprijed se svjesno i ako treba racionalno oslobodivši sličnih krikova osjetljivijih ženskih duša, Milenkovicheva je interpretacija, naime, po rubu osjetljivo prigušena sjaja zvjezdano prokrčila put do sama unutarnjega sadržaja glazbe, uz koji će potom i po skrivenim tragovima folklornoga, nepravilno ustrojena punktiranoga ritma u Finalu, i vanjski okvir koncertne svetkovine prozboriti na primjeran način. Po prvoj reakciji čini se u tonu iskrene sloge s obiju strana rampe i s intuitivnim razumijevanjem u nas rijetka susreta s djelom prošlostoljetnoga, umjerena poljskoga modernista. I zato je čak i uz violine Zagrebačke filharmonije violina Stefana Milenkovicha sočno i moćno plivala slogom udaljenih tonaliteta bez čvrsta, tonalitetno jedinstveno određena uporišta, da bi u zvukovno impresivnu oblikovanju pronašla točku dodira s jezgrom kao središtem bez stanke ulančana trostavačnoga praska.

I dok je Milenkovichev svijet majstora oštre konkurencije i zagrebačkome svijetu donio upravo vihor s probrane umjetničke krošnje najviše kategorije, sve samo ne majstori orgulja zaposjeli su djelomično obnovljenu Walckerovu kraljicu glazbala u podciklusu ciklusa Lisinski subotom (20. siječnja), a pod autorskom palicom kućnoga orguljaša Dvorane Marija Penzara. U tiskanim medijima najavljivan kao spektakl za četiri orguljske ruke i noge, program i provedba španjolskoga dua zagonetna naslova La Oropendola s (pre)bogato nakićenim i dodatno obvezujućim, izvođačko-pedagoškim životopisom, od sama su početka mirisali na podmetanje bez presedana u domaćoj koncertnoj praksi. Ništa pjevajućega, štoviše ništa majstorskoga u rajskoj ptici na koju se i nazivljem poziva udruga iz Zaragoze nije se moglo čuti za sviranja Josea Luisa Gonzaleza Uriola i Javiera Artigasa Pine, pod čijim pimplavim čitanjem s lista u jednodimenzionalno postavljenoj registraciji bez okusa i tečnosti u skidanju suha notnoga teksta, ni navodno popularan, svakako pretrpan raspored suludih obrada na čelu s četveroručno uprizorenom uvertirom za Rossinijeva Seviljca (!), nije izdržao imperativ neobvezatne veselice za društvo u kutu. Da, barem malo ozbiljnosti, recimo, ni svijetu razvijenih kulturnih vrijednosti ne bi nedostajalo, kad već, eto, sve što je vanjsko u našim (organizacijskim) glavama i nadalje zvoni markom bespogovorna autoriteta i vjerovanja.

A da tomu baš i nije i ne samo u rijetkim slučajevima tako, dokazala su i dvojica, iz programske cedulje saznajemo, »specijalista za ranu (španjolsku) glazbu i restauraciju i konzervaciju povijesnih orgulja«, iza čijega se prvobitnog odnosa učenika i učitelja sada krije La Oropendola kao misija u praksu pretočena zajedničkoga zanimanja za glazbu nastalu »u ozračju pretklasičnoga ili klasičnoga stila sredine 18. stoljeća«. I sve bi to bilo lijepo, da je kojim slučajem lijepo zvonila, hajde dopuštamo, vikend-opuštena literatura od Engleza Marsha do Španjolca Ferrenaca i Talijana Morandija s austrijsko-njemačkim znakovljem Mozarta i sasko-vajmarskoga plemenitaša Johanna Ernsta. Nažalost, ništa, doslovno ništa od toga ne stoji iza zbunjujućeg nastupa španjolskoga dvojca. Ostaje samo gruba činjenica o količini domaćega nam klanovskoga jala, nad kojom se ponovno valja čudom čuditi i o kojoj ovisi sudbina probrana dijela apsolutno premoćnije, primjerice hrvatske orguljsko/ orguljaške scene.

Još se nešto, koncepcijski i programski ničim izazvano osim možda više i ne prikrivenim sukobom obiteljsko-profesorsko-organizacijskoga interesa, dogodilo za gostovanja dua La Oropendola! Faktografski pobrojeno: praizvedba meditativno-klasterski bujne minijature Fantasia a due orguljaša i skladatelja Ante Knešaureka: razred Marija Penzara, priređivača cijeloga koncerta. Kao s Marsa pali, četveroručno-četveronožni gosti-solisti za točku bez Uriolova i Pinina sudjelovanja: Mario Penzar i — Pavao Mašić. Razred orgulja: Mario Penzar!

Toliko — svima što žele znati, dovoljno — onima što žele čuti!