Utrka s kovčezima

Utrka s kovčezima

Moglo bi se reći da je uporaba rekvizite dominantan postupak Preisove, onaj početni impuls koji kao tjelesni dodatak mijenja uobičajeni plesni kod

U praznu, ogoljenu prostoru Dvorane Polanec Zagrebačkog kazališta mladih, u nabrijanu tempu suvremenog življenja troje poslovnih mlađih ljudi, stilizirano i plesno izrađeno trče svoj maraton. Maša Kolar i Ivana Miletić su u crnim kostimićima s inačicom sa suknjom ili hlačama, a Branko Banković je u crnom odijelu (kostimi Minje Maretić-Murtić). U prostor su ih povukli, dovukli, izgurali Kovčezi, snažne sile od kojih se ruke teško odljepljuju. Kovčezi su raznih veličina, od kovčezića do velikoga putnog kovčega — u svakom slučaju rekvizit preuzet iz suvremene zbilje koji istodobno označava putovanje, kako ono svakodnevno, besmisleno u užurbanoj revnosti Alicina Bijelog Zeca s jednog posla na drugi, tako i onoga simboličnog, životnog putovanja koje bi valjda trebalo biti smislenije, na putu od kolijevke pa do groba. Autorica, koreografkinja Mirjana Preis, kovčege je na sličan način, ali u složenijoj strukturi i s mnogo većim brojem plesača Studija za suvremeni ples, već rasplesala u predstavi Rubato iz 1992, dok je primjerice u nagrađenom Kaputtu oživio veliki crni kaput. Izašla iz tradicije europskoga plesnog kazališta i izražajnog plesa, čije su osnove utkane u program Škole Ane Maletić, Mirjana Preis voli rekvizitu kao motiv i zajednički nazivnik igre. Moglo bi se čak reći da je uporaba rekvizite dominantan postupak Preisove, onaj početni impuls koji kao tjelesni dodatak mijenja uobičajeni plesni kod.

Oni koji redovito prate koreografski rad Mirjane Preis neće biti ni iznenađeni ni iznevjereni, i ako ih i dalje zanima dopadljivo, komunikativno, dinamično i nepretenciozno plesno kazalište, bit će vrlo zadovoljni. Maraton je posve u autoričinu rukopisu i scenskom svjetonazoru. Preis je jedino, očito, posve prešla na manje forme, komorne kompozicije, jeftinije i jednostavnije u smislu scenskih zahtjeva, koje lakše preživljavaju u nemogućim uvjetima domaće kazališne politike spram plesnoga kazališta i lakše odlaze na međunarodne festivale.

Maraton je plesni kroki, skica odnosa, susreta i sudara likova, postavljen na glazbeni kolaž u kojem dominiraju operni izvaci. To su odnosi suradnje i suparništva, privlačnosti i odbojnosti, u izmjeni kratkih sola, dueta i cijele trojke. Iako su svi stalno na sceni, plesači imaju pravo na kraću stanku, malo samoće, okrenuta leđa, predah prije povratka u utrku.

Plesači su posve angažirani i zaigrani u ulogama, zapravo uvijek, nadmetanja i izrađenim karakterima jednako nose predstavu. Sjajna Maša Kolar, koja je nakon dugo vremena (dosad smo je viđali u gostovanjima europskih skupina) nastupila u domaćem projektu, isijava energiju i nameće se furioznim tempom izvođenja. Ivana Miletić Piškor dominantna je i ozbiljna, hladna poslovna žena, odlično ozvučena, koja će stvarno lajati i režati kad je bijesna k’o pas, a Branko Banković najdirljiviji je u svojim pokušajima prisnosti i hvatanja koraka s jakim, agresivnim ženama modernoga doba.

Predstavu, premijerno izvedenu 18. i 19. siječnja 2007, svjetlosno je oblikovao Aleksandar Čavlek, a tonsku obradu potpisuje Milorad Stranić. Repriza je zajedničkoga projekta Mirjane Preis i Studija za suvremeni ples 22. veljače u 20 sati.

Maja Đurinović