Urbane lisice

Urbane lisice

Usporednim zavirivanjem iza razdrmanih obiteljskih zidova Willove više klase, Provala čitko naznačuje i svojevrsnu simetriju intimnog nezadovoljstva među kingkrosovcima. Čini se ipak kako su začini raznih identiteta prevagnuli na štetu psihološkog motiviranja

Ime Anthonyja Minghelle automatski asocira niz uzajamno povezanih pojmova: povijest i ruralnu egzotiku, rat i žudnju, krv i suze, romansu i melodramu, uzvišenost i kič, Engleskog pacijenta i Studengoru. I sve to u epskom formatu! Britanski redatelj i dramski pisac, nakon prvenca Truly, Madly, Deeply s početka devedesetih, bio se tematski i duhovno toliko udaljio od rodnoga kraja i od vremena sadašnjega, da je zanimljivo vidjeti kako, nakon historicističkih i turističkih eskapada, percipira britansko ovdje i sada. Štoviše, zbog posljednjega filma, Provale, Minghella je reaktivirao i vlastito dramsko pismo, solidno natopljeno antropogeografijom Londona i njegove čuvene četvrti King's Cross u tijeku procesa gentrifikacije, koja bi trebala arhitektonski (ali i klasno) oplemeniti to obitavalište niže klase. No, vremensko–prostorni fikcionalni transfer nije prošao bez repova prošlosti: iz američke Studengore u multinacionalnu metropolu doselili su u Minghellinoj režiji glumac Jude Law, kao temeljac još jedne (melo)drame širega zahvata, a — kao podsjetnik na privlačnost divljine, i jedna lisica koja na začudnom početku filma slobodno šeće središtem Londona.

Upućeni znaju da riječ je o takozvanoj urbanoj lisici, jednom od mnogih primjeraka udomaćenih u engleskim gradovima. Minghellina, vjerojatno vrebajući na plijen u nekom podrumskom kokošinjcu, oprezno šeće gradom, a distanciranim suživotom s ljudima metaforički oslikava i svoj ljudski okoliš te najavljuje niz provala u susjedstvu punom sitnih lopova, imigranata i prostitutki. Arhitekt Will (Law) i njegov studio odudaraju od te sredine, pa kao magnet privlače socijalni talog koji će posredno pokrenuti njegovu intimnu rehabilitaciju usred bračne krize. Otponac je krađa u njegovu studiju u režiji lokalnoga gangstera bosanskoga podrijetla i izvedbi njegova petnaestogodišnjeg nećaka, jedinca udove imigrantice iz susjedstva, koju tjelesna pojava i psihološki potencijal Juliette Binoche čini važnim elementom dramaturške kemije. Ukratko: izgubljeni arhitekt u potrazi za malom lisicom koja mu je opustošila ured odjednom će se naći u procjepu između dvaju svjetova, a Minghella domisliti neobičan ili nečist primjerak melodrame — ženskoga žanra, u kojemu je žarište žudnje netipično postao muški lik. Razapet između dvije rasute obitelji, dvije žene (druga je njegova, Robin Wright Penn) i dva problematična djeteta (jedno je njegova hipersenzibilna i hiperaktivna pokćerka adolescentica), taj lik privlači golem psihološki teret, možda i veći nego što ga ambiciozno i složeno kontekstualiziran zaplet te prilično rezerviran Jude Law mogu podržati.

Jer, Minghella hoće ne samo natopiti dramu light–krimićem (i obratno), nego i ispuniti što realističniju socijalnu križaljku King's Crossa rodno, klasno, rasno, etnički i jezično različito definiranim likovima. Ti sugestivni pojedinačni portreti ili portretne skice pokazuju kako se na tržištu multinacionalnoga velegrada mnogi ne mogu realizirati u skladu sa sposobnostima, pa tako ni samohrana majka Juliette Binoche, koja je sarajevski klavir morala zamijeniti šivaćim priborom. Usporednim zavirivanjem iza razdrmanih obiteljskih zidova Willove više klase, Provala čitko naznačuje i svojevrsnu simetriju intimnog nezadovoljstva među kingkrosovcima. Čini se ipak kako su začini raznih identiteta prevagnuli na štetu psihološkog motiviranja ne samo kratkotrajne romanse između Lawa i Juliette Binoche, nego i nekoliko linija raspleta Provale u kojem zabludjeli Englez dokazuje da je gentleman i dobiva oprost, dok urbane lisice i dalje lunjaju King's Crossom.

Diana Nenadić