Tri u jedan!

Izložbe Holbein in England, Tate Britain, 28. rujna 2006 — 7. siječnja 2007, Velázquez, The National Gallery, 18. listopada 2006 — 21. siječnja 2007, David Hockney Portraits, National Portrait Gallery, London, 12. listopada 2006 — 21. siječnja 2007.

Tri u jedan!

Uza sve epitete koji je već godinama krase, britanska prijestolnica ove je zime bila središtem portreta, ako se u obzir uzmu izložbe priređene u tri ugledne ustanove — Tate Britain, National Portrait Gallery i National Gallery

U nezamislivoj gužvi i sveopćoj snošljivosti publika je strpljivo čekala svojih nekoliko sekundi pred slikama velikana renesanse, baroka i jednog od najpoznatijih engleskih slikara, koji je internacionalnu slavu počeo stjecati potkraj pedesetih godina 20. stoljeća.

Holbeinov boravak u Engleskoj isprva je naišao na određene rezerve koje je među prvima izrekao Thomas Moore, smatrajući kako Nijemčeva umjetnost neće imati previše uspjeha. Pišući Erazmu 1526, Moore spominje kako je riječ o sjajnu umjetniku, no koji u Engleskoj neće naići na plodno tlo kako se isprva nadao. Doista, umjetnik je svoj prvi boravak relativno brzo završio, osobito za ondašnje prilike, osmislivši dekoraciju svoda svečane dvorane i kazališta palače Greenwich. Stigao je iz Basela već glasovit, spreman za poslove koji su uključivali slikanje oltarnih pala, minijatura, nacrta za zlatare i drvoresce, kao i zidnih slika. No umjetnikova su očekivanja, kao i mnogih drugih u to doba, bila okrenuta prema dvoru, najmoćnijim naručiteljima, koji su Holbeina pretvorili u pravu zvijezdu svoga doba. Holbein se u Englesku vraća 1532. i ostaje sve do smrti, nakon što je uspio postati građanin s ograničenim građanskim pravima u zemlji koja je i u razdoblju renesanse postavljala stroge uvjete svima onima koji su tamo željeli živjeti i raditi.

Već pri prvom boravku u Engleskoj započinje eksperimentirati s obojenim kredama, koje su mu omogućile slobodu i preciznost, što je pridonijelo individualiziranim portretima, koje je dovršavao u ulju. Među njima ističe se Gospođa s čvorkom i vjevericom intenzivne plave pozadine, kao i niz porteta tadašnjih uglednika koji su na svoj način pridonijeli ostanku Holbeina u Engleskoj. Portreti su postali osobito traženi tijekom vladavine Henrika VIII, kralja čija nam je predimenzionirana, gotovo komična, pojava poznata upravo zahvaljujući Holbeinu. Njegove žene i sin, kojega je portretirao 1539. i sliku darovao kralju o Novoj godini, ostavština su umjetnika koji je pozorno studirao likove iz raznih društvenih sredina, promatrao način njihova hoda, karakteristične geste i izraze lica, što je iskoristio na brojnim portretima različitih formata. Jedan od kasnih radova — portret Christine Danske, poslužio je kao fotografija, jer je nastao nakon što ga je Henrik VIII poslao da mu što vjernije predoči buduću suprugu. Bilješke o tonovima boja, nošnjama i kostimima, pozama i pozadinama čudesna su ostavština jednog od ponajboljih renesansnih portretista, koji je osim toga realizirao zavidan broj nacrta za primijenjene umjetnosti — obradu metala, izradu nakita, oružja i dekorativne opreme pokućstva.

Velázquezova izložba priređena u Nacionalnoj galeriji također govori o specifičnom odnosu umjetnika i kralja Filipa IV, na čijem je madridskom dvoru seviljski slikar ostvario najvažniji dio karijere. Njegov iznimni talent zapažanja i prenošenja vizualnog iskustva, kao i sposobnost stvaranja portreta nevjerojatno vjernih izvorniku (a što se osobito zapaža u ganutljivu prikazu ostarjela Filipa, koji se dugo vremena libio pokazati svoje zrelo lice) rano su mu osigurali uspjeh. Iako na izložbi nije prikazana Las Meninas (pa smo ostali uskraćeni za mogućnost provjere Damischevih teza), reprezentativan izbor radova koji najvećim dijelom dolaze iz Prada govore o raznovrsnim umjetničkim klimama na dvama posve različitim dvorovima šesnaestog, odnosno sedamnaestog stoljeća u Europi. Jasno da se Holbeinova vještina stvaranja individualiziranih portreta ne može poreći, no za govor tijela i ekspresiju lica trebalo je proteći ponešto godina i spustiti se nešto južnije.

I jedan i drugi slikar uz kraljevske su portrete stvarali galeriju likova plemstva, građanstva, kao i neobičnih pojedinaca poput patuljaka, bez kojih se teško može zamisliti cjelovita slika onoga doba. Uostalom, sve drukčije fascinira umjetnike senzibilnih pogleda, a zahvaljujući Velázquezu patuljci, koji su inače služili isticanju savršenstva kraljeva i kraljevića, dobili su svoje mjesto u povijesti.

David Hockney, za razliku od svojih slavnih prethodnika, nije imao veze s kraljevskim dvorom. Njegov odnos prema umjetnosti u izravnoj je vezi s odnosom prema životu i ljubavi, što se naslućuje i iz podnaslova izložbe priređene u Nacionalnoj galeriji portreta. Jedan od najcjenjenijih živućih britanskih umjetnika izložio je izbor radova nastalih tijekom pedeset godina, u žarištu kojih je uvijek bio i ostao — čovjek. Doduše, budimo iskreni i spomenimo da mu ponekad društvo radi njegov najbolji prijatelj — pas (točnije, par jazavčara, Hockneyjevih ljubimaca, kojima je posvetio brojne crteže i ulja). Vjerojatno ne bez razloga, mnogi kritičari zajedno s autorima ove izložbe spominju umjetnikovo podrijetlo: radničku obitelj iz Zapadnog Yorkshirea, u kojoj se rodio kao četvrto od ukupno petoro djece. S obitelji je zadržao prisan odnos i često ih je slikao te poslije fotografirao, gradeći isprva od polaroida a poslije klasičnih analognih snimki zanimljive i dinamične kompozicije kojima je nastojao predočiti promjenjivu narav uhvaćenih pojedinaca. Hockney je studirao na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji zajedno s R. B. Kitajem, na čiji poticaj započinje slikati ono što ga je najviše u to doba zanimalo — teme vezane uz književnost i politiku te ljude i njihove odnose. U naravi autobiografske, Hockneyjeve su slike priča o stvarnom svijetu, u kojem slikar tankoćutno zapaža veze među ljudima, prikrivene napetosti među parovima, uz decentne naznake seksualne slobode, koju je počeo otkrivati tijekom prvog posjeta Americi sredinom šezdesetih. No još više od spoznaje vlastitog seksualnog bića, put u Ameriku, točnije Los Angeles — u velikoj je mjeri utjecao na njegov rad. Boja, svjetlo i prostor radikalno su se promijenili, pa tako postupno istraživanje djela koje je omogućila ova izložba, a među kojima važno mjesto imaju već spomenute Velázquezove Las Meninas, nadograđuje naša saznanja o odnosima koje umjetnik uspostavlja s prikazanim likovima, stvarajući svojevrstan dnevnik, među stranicama kojega je uvijek moguće pronaći nešto novo i zanimljivo.

Sandra Križić Roban