SVLAČENJE APSOLUTNOG

SVLAČENJE APSOLUTNOG

Ljerka Car Matutinović, Baš pravo vrijeme za ljubav, »Vijenac«, br. 332, 7. prosinca 2006.

Uočeno je već kako, zamoreni putom u buduće, nalazimo još jedva uporište u prošlom, i kako su novosti često preobličenja već viđenog. Tako se posljednjih godina neke pojave u novijem hrvatskom pjesništvu opisuju kao neoegzistencijalni diskurs, čime se misli na stanovitu analitiku opstanka koja se više ne prepušta jezičnoj samovolji nego se vraća točnosti nalaza. Pedesete godine ustanovljuju ljekovitost tabula rasa i nultog stupnja pisanja, ogoljelost tvarne osnovice svega koja jednako otklanja ekspresivne kao i ideologijske atribute. Enformel je novi univerzalni stil koji pravu razinu događanja vidi na tlu Hirošime, gdje je sve zločin, a ornament više nije ni daleka uspomena.

U svojoj upravo tih godina započetoj svemirskoj epopeji, Nikola Šop ustanovljava opću razvlaštenost: »vlasništva sad su lelujava«. Taj svjetonazor dijelili su pisci i umjetnici tadašnjih naraštaja (konkretno mogu govoriti u ime naraštaja šezdesetih godina, dakle i u vlastito), kada su se zanosili Beckettovim teatrom, koji je tek doživljenu svjetsku kataklizmu predočavao kao čisto umjetničko viđenje, a ne oponašanje već viđenog u zbilji. I Šop je predočavao istu tabula rasa kao osvjedočenje poetske gnoze pred čijim su se unutarnjim očima rušile sve konstrukcije tradicionalne metafizike, počevši od uljudbenih mitova od kojih je jedan od najžilavijih Goetheovo vječno žensko:

Sad jure svi bezglavo

zamršenih lijetova,

da osjete, da vide

i dotaknu ženu,

i da joj otkriju nagost.

Sve su s nje skidali

svlačili i ridali

za grijeh,

i sve su sa nje trgali,

sve što može da se skine;

tad pobješnjeli od skidanja

ti proštenici gosti,

poludjeli i mameni

svukoše joj obline

sve do kosti.

Sad prazan joj

kostur ostade

usred svijeta.

(Kroz munje i grohot 3.)

Na koji je način Ljerka Car Matutinović sa stajališta svoga parodičnog petrarkizma došla do Šopove apokaliptične redukcije – svlačenja tjelesnosti na koje se ona poziva »skidanjem samoće« u svom novom ciklusu – može se nagađati na osnovi usporednica u sklopu revivala poezije koja je problematizirala iskustvo egzistencije. Ima nešto što je bilo preskočeno u euforiji mihalićevskog odmeđenja i krugovaške živosti, a to je pitanje drugoga. Na njega su ukazale jedino dvije Vesne, jedna kao bolnu prazninu tragična nedostatka, a druga kao projekt cjeloživotne potrage. Dakako da je u Ljerke Car Matutinović drugi aktant erotske ili, ako hoćete, metaerotske i metapoetske igre, ali on se isto tako javlja kao autentični osjećaj ispražnjenog svijeta, priviđenje koje ocrtava kozmička samoća. To je, po riječima pjesnikinje, anđeo – s kojim možemo biti prisni kao s Ujevićevim anđelom tuge. Stoga je moguća i igra, ne bez koketerije zavodljiva mijenjanja taktike. Kako bi bilo da u igri ne sudjeluju i arhetipski topos Evina zavođenja jabukama »što klize niz tijelo / i zaneseno počinu na brdu slasti« (Jabuka puno krilo). Kao i u Gravitacijama Šopova antipoda Superviellea, i u naše pjesnikinje metafora praznog svemira znači tek potencijalnost događanja oslobođenu odnosa svakodnevice, razigranu inačicama naznačene u ciklusu. Ali znači i opasnosti da se upadne u klopku vječnosti: da se izabere euforična vječnost beskrajnog ponavljanja istog ili različite verzije sartrovskog pakla »koji su drugi«. Što ipak više nije slučaj u Šopa, gdje endgame (Beckett: Svršetak igre) stavlja zaključnu točku na ireverzibilnost povijesti.

U tom vremenu poslije nakon –»nebajkovitu vremenu« usprkos, rekla bi autorica – budi se neka žudnja poslije žudnje, život se priviđa u mjesečarskom oponašanju stvarnog, koje se čuje u jezi Sprechgesanga Giraud-Schönbergova Pierrota mjesečara kao zveckanje krhkih porculanskih figurica:

Moje lice u tvojim rukama

svojim usnama približavaš

i ljubiš ga kao da je od paperja

kao da je porculan koji bi se mogao

slomiti i rasprsnuti

u mnoštvo komadića

koje ćemo onda zajedno skupiti

da bi ga iznova mogao ljubiti...

(Moje lice u tvojim rukama)

Ako se parodični petrarkizam Ljerke Car Matutinović, u svom novom prijevoju nadahnutu Šopom, shvati kao – u svojoj hipertekstualnosti – dodatna travestija, povratak pozitivu vraća nas k tjeskobi autentičnosti pred svučenim apsolutom pred kojim nema daljih preoblaka:

Kao u djetinjstvu oči su mi vezane

rupcem pokrivene

da ne vidim gdje sam

daleko od doma

od takozvanog ognjišta

drhturim u tuđoj sobi pod tuđim stolom

i tiho cvilim duša mi se svija...

(Kao u djetinjstvu)