SVE ŠTO SMO ZAJEDNO ODLUČILI DA JE PLES

SVE ŠTO SMO ZAJEDNO ODLUČILI DA JE PLES

Često me ljudi doživljavaju kao poprilično ezoteričan karakter i, što god to značilo, mislioca, ali u smislu edukacije poprilično sam pragmatičan. Najvažnije pitanje za mene je investicija u učenje i aktivnost, a ne u strukture, prostore, osoblje i ostale statične troškove

Istraživačko-edukacijski projekt East Dance Academy održan je od 24. do 26. studenog 2006. u Zagrebu sa željom za promišljanjem plesa kao kulturne, a ne isključivo estetske kategorije. Pokrenuo ga je Centar za dramsku umjetnost, a okupio je mnoge sudionike kao što su Emil Hrvatin, Aldo Milohnić, Goran Sergej Pristaš, Bojana Cvejić, Priit Raud, Mag rten Spag ngberg, Anders Härm, Sigrid Gareis, Ivana Ivković, Oliver Frljić, Saša Asentić, Manuel Pelmus, Pavel Storek, Ana Vujanović. S tim povodom razgovaramo s teoretičarom plesa, plesnim kritičarom, autorom i performerom Mag rtenom Spag ngbergom, koji, zajedno s arhitektom Torom Lindstrandom, neumorno djeluje upravo u području radikalnoga promišljanja izvan kategorija izvedbenih umjetnosti, uključujući i kritički osvrt na paradigme novijeg datuma, pod imenom International Festival. Velikim brojem projekata na razmeđi izvedbene i konceptualne umjetnosti, arhitekture, likovne umjetnosti i dizajna, osvježavajućih umjetničkih intervencija na visoko etabliranim institucionalnim festivalima i događanjima, Mag rten i Tor već nekoliko godina uznemirujuće zdravo, kako sami kažu, redefiniraju odnos teorije i prakse, refleksije i displeja, ekonomije umjetnosti i kreativnog integriteta.

Trenutno u cijeloj Europi postoji povećana živost oko edukacije. Koji je vaš pogled na taj fenomen?

— Na prvi pogled jednostavno pitanje, no već drugi otkriva zapravo slojevitu sliku. Okosnica je Bolonjska deklaracija i novi protokoli visokog obrazovanja općenito. U osnovi to je povezano s pitanjem kako razumijemo, konceptualiziramo i distribuiramo znanje i njegovu produkciju. S homogenizacijom edukacije postoji visoka vjerojatnost da se ona doslovce transformira u industriju, u kojoj je student proizvod s određenim, vještinama. Postoji opasnost da edukacija, posebice sveučilišta, postane primarno opslužitelj informacija umjesto proizvođač znanja, npr. ponavljanje već poznatog umjesto proizvodnje novog znanja.

Postoje mnogi, vrlo uvjerljivi razlozi zašto su sveučilišta danas izgubila potencijal u proizvodnji znanja, ali mislim da je lakše koketirati s borbom s vjetrenjačama nego predložiti nešto konstruktivno. Edukacija je bila dio industrije najmanje od Tome Akvinskog ili Platona i uvijek je bila ovisna o manje ili više definiranim moćima i načinima distribucije. Tako da problem nije da li edukacija jest industrija, nego kako je industrija i kako proizvodi i cirkulira moć i ekskluzivnost.

Ali postoje i drugi razlozi interesa, možda ne izravno vezano uz edukaciju, nego uz proces učenja i proizvodnju znanja. Mislim da je moguće detektirati liniju od 1. srpnja 1981, kada je lansiran MTV, do danas, sa rezom u 1989, koji je označio kraj hladnog rata te s drugim naletom u 1996, kada je lansiran Hotmail i e-bay. S dolaskom MTV-a, metaforički govoreći, sliku potpuno asimiliraju korporativne ekonomije, njezin kritički potencijal postaje iscrpljen, a narativnost uvijek dostupna u komercijalne svrhe. To je važna pojava, ali nije tragična, jer su upravo te okolnosti proizvele npr. Sherrie Levine (usput rečeno, potpuno nepravedno podcijenjenu umjetnicu), koja se u radu bavi upravo aproprijacijom.

U plesu i izvedbenim umjetnostima ovo je slavni period high-tech-a, u smislu plesa kao takvog s naglaskom na tehničkim vještinama ali i u smislu dizajna svjetla i tona. Živio Bob Wilson.

Uz Sherrie Levine, i nekoliko drugih umjetnika, i njezin fotografski i konceptualni rad, u uporabu je ušao termin appropriation art, osamdesetih godina. A devedesetih?

— U devedesetima kritičnost slika u smislu aproprijacije propada i preoblikuje se u novi val institucionalne kritičnosti, ili u europskom plesu kritike dispozitiva ili okvira, koji prirodno isključuje tehnički sjajne plesače na koje reagiramo s glasnim odobravanjem. Što je umjetnicima tada postalo zanimljivo jest, umjesto da se gledatelj sve više otuđuje — da prihvati uvjete proizvodnje te da postane sumnjičav prema kapitalizaciji umjetnosti. Ali, malo je prelako kritizirati sustav koji te je već autorizirao pa se desilo da su te autorske politike često suvišne jer se referiraju samo na sebe. Ali — bilo je zabavno, pa su neki radovi, poput The Show Must Go On Jeromea Bela, Projecta Xaviera Le Roya i nekih kasnijih radova Vere Mantero, bili doista odlični. Umjetnička kritika iscrpla se i uključila u komercijalne interese. Kritizirati ili producirati kritiku je već samo po sebi aktivnost koja je upisana u sklopove ekonomskih interesa. Dakle prvo slika i displej, a tada kritika i dispozitiv. Što sada? To je moment u kojem edukacija stupa na teren. Gdje ona nije platforma za kritiku nego za kritičku proizvodnju, dakle ne platforma kritike, koja je uvijek proizvod neke institucije, nego platforma kritičnosti. Edukacija jasno predlaže demonstriranje tih vještina, no riječ je o tome da edukacija ne bi trebala stvarati produkte koji se mogu reproducirati, nego aktivirati individue, uključivati i osposobiti pojedince da donose odluke sami za sebe. To može biti označeno kao protoestetika, dakle ona koja se ne kreće u smjeru finalizacije rada, djela ili kojegod proizvoda, nego u smjeru proizvodnje protokola za druge koji će nastaviti proizvodnju. Proizvodnju koja želi emancipirati, biti heterogena i individualizirati.

Kako nam u Hrvatskoj još nedostaje akademsko plesno/koreografsko obrazovanje te postoje različiti pogledi i mišljenja kako bi ono trebalo izgledati, inicijativa East Dance Academy bavi se i istraživanjem modela edukacije — što bi mogao biti vaš savjet? Je li moguće postaviti nešto doista inovativno u smislu edukacije?

— Obogatio bih se kad bih mogao ponuditi priručnik o tome kako radikalizirati edukaciju. Znanje je danas proizvod par excellence i svatko je u potrazi za nečim novim što obećava. Posebice big bussines koji je shvatio da istraživanje i razvoj nemaju ništa s inovacijom. Kulturni je sektor zapravo poprilično zaostao i zapravo je neobično kako smo konzervativni. Najgori je neprijatelj kulturnog pogona on sam sebi i njegova patetična vjera u autonomiju. Mislim da je najbolja ideja jednostavno započeti tamo gdje jesmo i početi s radom. Učenje ne ovisi ni o čemu drugom nego o našem kreativnom intenzitetu i nije mu potrebna zgrada, ustanova, kružok ili bilo što slično. Danas trošimo doista mnogo vremena na pitanja kako i što i kada i ekonomija, ekonomija, ekonomija u vezi s edukacijom, a tako se malo zapravo čini. Hajdemo se umjesto toga usredotočiti na pitanje što zapravo želimo ili trebamo naučiti. Često me ljudi doživljavaju kao poprilično ezoteričan karakter i, što god to značilo, mislioca, ali u smislu edukacije poprilično sam pragmatičan. Najvažnije pitanje za mene je investicija u učenje i aktivnost, a ne u strukture, prostore, osoblje i ostale statične troškove.

EDA koju ste spomenuli za mene nije zapravo edukacija, nego više forum ili prošireni studio i platforma za istraživanje. To je sve u redu i dobro, ali usmjerena je izrazito postdiplomski i nije na liniji poretka. Kada govorimo o edukaciji u našem području, težimo govoriti o instituciji koja može sadržavati sve što smo zajedno odlučili da je ples. Jasno, naše je područje usko, ali mislim da bismo trebali misliti na drugi način. Napravimo šesnaest različitih edukacija umjesto usko specijaliziranih i zamornih. Preplavimo edukacijski biznis plesnim i izvedbenim edukacijama svih dimenzija i stajališta, to će biti mnogo zanimljivije.

Razgovarala Marjana Krajač