Sto otaca...

Sto otaca...

Posegnuvši za bestselerom The Family Way britanskoga pisca i novinara Tonyja Parsonsa, Jelena Veljača je pogrešno i nimalo samokritički zaključila da je i ona sposobna napisati nešto slično, i publici gladnoj sapunica ponuditi svoj debitantski uradak

Strastveni gledatelji sapunica, kao i oni koji poput potpisnika ovih redaka tek povremeno obrate pozornost na neku od njih, zacijelo su zapazili zajedničko obilježje svih serijala prvobitno zamišljenih kao poligon za reklamiranje asortimana industrije sapuna, deterdženata i sredstava za pranje rublja. Riječ je o prilično očitoj vremensko–događajnoj nedosljednosti i nelogičnosti, da ne kažem paradoksu, dramaturškoj mrlji koju ni najsofisticiraniji Ariel namijenjen učinkovitu uklanjanju dubinskih nečistoća, dakako bez namakanja, nije sposoban ukloniti. Naime, ljubavne zavrzlame i životne nedaće s kojima se suočavaju protagonisti svih sapunica publici uvijek bivaju predočene vrlo dinamičnim ritmom, instant–romanse, neprijateljstva i uzbuđenja nižu se doslovce kao na filmskoj vrpci, bilo kakvu praznom hodu ili dosadi tu nema mjesta, svaka epizoda završava cliffhangerom koji ovisnika pred malim ekranom navodi da željno iščekuje novi nastavak i privremeno razrješenje ili dodatno usložnjavanje većeg ili manjeg dramskog sukoba, a intimni problemi nevoljnih tajkuna, nogometaša ili glumaca prate se iz sata u sat. Istodobno dok, dakle, dobivaju vrlo detaljan uvid u svakodnevicu omiljenih (anti)junaka, gledateljima se provođenjem središnjih dramskih niti vrlo neuvjerljivo sugerira da je zbivanjima prikazanim tijekom dvadesetak epizoda obuhvaćen vremenski raspon od čak četiri ili pet mjeseci. Odličan je primjer tomu sapunica Obični ljudi, novo producentsko čedo stečajnog upravitelja Magazina Tončija Huljića i nekadašnjeg »Globusova« novinara Romana Majetića, alfe i omege agilne producentske tvrtke Ava. Romantične, bračne i profesionalne scile i haribde na koje se nasukavaju nesretni i neodlučni članovi obitelji Kincl i Dragan, sve neželjene trudnoće, alkoholne ovisnosti, poslovne spletke, preljubi, obiteljsko nasilje i psihička zlostavljanja zlosretnih sestara Vanje, Matije i Saše Kincl, njihova krizom srednjih godina pogođena oca Ivice te distancirane i nepristupačne majke Karoline, publika u HTV–ovu prime timeu prati doslovce iz minute u minutu, dok trbuh trudne Saše istodobno raste tjednim ritmom. Recimo, psihički uništena Iva Dragan, ljubavnica glavnog negativca Luke (tipičnog predstavnika zagrebačke zlatne mladeži, kojeg obilježavaju bezosjećajnost, spretnost u manipulacijama, makijavelistički pragmatizam, ovisnost o kokainu i sklonost kriminalu svih vrsta), jedva nekoliko noći provede na klinici, a Vanja Kincl se u međuvremenu stigne navući na alkohol i osloboditi ovisnosti, dok njezina sestra Saša, nesigurna s kim želi podizati skoru prinovu, već gotovo počne strahovati od mogućnosti da joj pukne vodenjak. Dio krivnje za navedene dramaturške i vremenske nedosljednosti svakako valja pripisati i nedokuhanu i na brzinu sročenu scenariju Jelene Veljača, bezizražajne i u najboljem slučaju tek osrednje glumice, koju je iz anonimnosti izvuklo upravo nastupanje u Huljićevim i Majetićevim sapunicama. Razmjernu popularnost stečenu ulogama u Villi Mariji i Ljubavi u zaleđu, Jelena Veljača odlučila je iskoristiti i nevješto zaplivati scenarističkim vodama. Na polici knjižnice posegnuvši za bestselerom The Family Way britanskoga pisca i novinara Tonyja Parsonsa, Jelena je pogrešno i nimalo samokritički zaključila da je i ona sposobna napisati nešto slično, i publici gladnoj sapunica ponuditi svoj debitantski uradak. Ako je njezine ambicije i moguće razumjeti, one Branka Ivande (Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata), glavnog redatelja serije i dekana Akademije dramskih umjetnosti, baš i nije. Bit će da je riječ o isplativoj financijskoj strani angažmana, jer se u kreativnom smislu Ivandin rad i ne zapaža. Bez obzira reklamirali se uz seriju Ava, Nila ili Tix.

Josip Grozdanić