Šparheti i cicije

Šparheti i cicije

U radiše svega biše,

U štediše još i više.

Od ovoga gesla bježe kao vrag od tamjana moje raspikuće iz prošloga Vijenca. Dva su im elementa mrska iznad svega – rad i štednja, pa odium lako prelazi i na radiše (radine, marljive ljude, dobre radnike) i na štediše (sve one koji čuvaju bijele novce za crne dane). I rad i štednja bolje pristaju onima «običnima», koje nerijetko odmah svrstamo među dosadne. Štedjeti doista znači biti umjeren u trošenju (novca, materijala, snage itd.); štedjeti koga biti obziran prema komu i ne iznosi na svjetlo dana njegove (makar i bjelodane) pogreške i mane, a štedjeti se znači čuvati se, ne izlagati se (prasl. *ščędĕti, čuvati). Naravno, štedjeti znači i držati novac (majčešće) u banci. Štedljive osobe često su pravi umjetnici u sastavljanju kraja s krajem, tj. rastezanju slabe plaće i/ili još osjetno slabije mirovine od prvog do prvog (dok je novac još koliko-toliko uredno stizao svakoga prvog dana u mjesecu). Za njih se kaže i da su šparne, čuvarne osobe, da znaju s novcem, da im on ne klizi kroz prste, a šparaju. Nikakvo čudo što mnoge – najčešće ipak žene – cijeli život druguju s predmetom koji im je vrlo sličan, jer i njega, kao i njih, krasi štedljivost. To je šparhet, šparet, šporet, špaher, ovisno o njegovoj zavičajnosti, a standardnojezični im je rođak štednjak. Štednjaci (na kruta goriva) imaju, naime, veću iskoristivost, štedljiviji su od otvorenih ognjišta u nekadašnjim crnim kuhinjama (kominima) jer je u njima vatra ograđena (zatvorena) da joj se ne rasipa snaga. Takvo što mogli su izmisliti samo racionalni Nijemci (sparen, štedjeti + Herd, ognjište = Sparherd).

U prasl. korijenu *skend- već su, uz štedjeti, značenja (o)kaniti se, čuvati se, suzdržavati se (od čega), lat. parcere. I u studentskoj srednjovjekovnoj pjesmi Gaudeamus (koju bivši i sadašnji polaznici klasičnih gimnazija pjevaju i danas) spominje se, kao nedjeljiv dio života, i neumitna smrt koja će svakoga ugrabiti i koja nikoga neće poštedjeti (Venit mors velociter / Rapit nos atrociter / Nemini parcetur).

No štedljiv šparan, čuvaran lako mogu od poželjnih osobina skliznuti prema nepoželjnima ako prijeđu razumne granice. Škrt, škrtost, škrtac, škrtica nisu ni simpatični ljudi niti ih rese privlačne karakterne crte (koje mogu progredirati do patološkoga, pa se za takve i kaže da su bolesno škrti). Ishodišno *skúrtú znači okraćao (lat. curtus, tal. corto, engl. short, rum. scurt, kratak), a i mi znamo reći da smo kratki s novcem ako ga nemamo dovoljno. Škrt je, dakle, onaj koji se teško (od čega) dijeli, koji škrtari, stišće (suprotno štedar, darežljiv, izdašan, obilan). I takvi su našli svoje mjesto u književnostima, baš kao i sinovi razmetni, razbludni, raspikuće koje lako odrješuju kesu dok im financijeri (mahom stari očevi) ne zavrnu pipu. Oni zgrću novac samo radi zgrtanja, drže ga na hrpi i uživaju u njegovu posjedovanju, a pritom se još i lažno izdaju za puke siromahe. Bilo ih je i bit će ih dok je svijeta i vijeka. Jedan takav vuče se kao lik od stare rimske književnosti (Plaut: Škrtac / Tvrdica) preko našega dum Marina (Skup) do francuske književnosti (Moličre: Škrtac). Tvrdica je još i razumljiva riječ; prasl. *tvürdú jest onaj koji čvrsto drži, koji pruža jak otpor prodoru oštrih predmeta i oruđa, pa će takav – čvrst i nepopustljiv – biti i kad je riječ o izdavanju novca. Ako ta crta u njegovu karakteru prevlada, evo nam tvrdice koji tvrdiči. A skup? Upravo se tako, Skup, zove Držićeva komedija (hvala nezaboravnom Izetu Hajdardodžiću i neponovljivoj kreaciji drhtava starca nad tezorom mnogih ljetnih večeri 1960-ih u parku dubrovačke muzičke škole) – od prasl. *skopú, kojemu je prvotno značenje upravo tvrd, škrt. Kako u hrvatskom i danas imamo pridjev skup (dragocjen, koji ima visoku cijenu), a i imenicu skup (više ljudi na okupu), upravo naglasak ima razlikovnu ulogu. Skup pak, u značenju skupac, škrtac, više se u hrvatskom jeziku ne rabi.

Vrlo izražena škrtost može jezično poprimiti i vrlo pogrdne izraze. U sjevernoj Hrvatskoj još je vrlo živ germanizam drek, a onda i njegova «nadgradnja» drekfreser i drekfreseraj. Drek, naravno, rabe i oni koji (još ili uopće) ne znaju njemački. Sjećam se jednoga nedefiniranoga književnoteorijskog oblika iz djetinjstva. Osoba A pita: Znaš kaj? Osoba B: Kaj? Osoba A: Primi drek za kraj. Osoba B: A ti za sredu, pa bu sve u redu. Od tih «pjesmica» do početka mojega učenja stranih jezika pojela sam dosta žganaca, ali sam riječ drek naučila po najnovijim pedagoškim metodama – igrajući se. Drekfreser nije ipak tek tako neki drek na šibici (danas bi se to valjda reklo, u skladu s pretvaranjem i onoga što ide i onoga što ne ide u pridjev – našibični drek); to je tvrdica u najgorem smislu riječi, čovjek koji je toliko škrt da bi radije pojeo i vlastiti izmet, govno, drek nego da što dade (njem. Dreck, blato, pogan, nečist, pa i izmet + fressen, žderati). Drekfreseraj je pak djelatnost takva uznositoga čovjeka.

Živ je u hrvatskom jeziku i turcizam cicija, cicijaš, cicijašiti (od tur. titiz, sitničav, zanovijetalo, pedantan). I taj drhturi nad svakim novčićem, međutim jedan je beg bio široke ruke, pa je osvjetlao obraz svim begovima, što je do danas ostalo zabilježeno u uzrečici Nije beg cicija. No begovi, eto, nestadoše, a cicije nam lijepo ostadoše.