Skrivene oštrice

Skrivene oštrice

Film Okus čaja Katsuhita Ishiija možemo smatrati možda i najprihvatljivijim u prva dva tjedna Revije azijskog filma, u izboru što više nego zorno dokazuje iznimnu svježinu stvaralačkih pristupa filmskih stvaraoca zemljopisno, kulturno i tradicijski tako različitih podneblja

Revija azijskoga filma što obuhvaća deset naslova održava se ove godine u zagrebačkom kinu Broadway Tkalča 5 u trotjednom razdoblju od 18. siječnja do 7. veljače. Discovery Film & Video Distribution hrvatskom je kinogledateljstvu priskrbio dostupnost filmskih ostvarenja nastalih u podneblju zemljopisno golema te kulturno i civilizacijski raznolika azijskog kontinenta. Već u površnom pregledu naslova očita je prevlast filmova Dalekog istoka, jer čak ih osam pristiže iz Južne Koreje, Japana, Kine i Hong-konga, a tek po jedan iz Irana i Indije. No, zbog zahtjeva prikazivanja koji u dosadašnjem razdoblju obuhvaćaju tri filma tjedno, u propitivanju Revije azijskoga filma u ovom tekstu predmet kratka uvida bit će šest naslova, dok će preostalim filmovima pozornost biti posvećena u sljedećem broju »Vijenca«.

Iranski film Zaleđe redatelja Jafara Panahija otvorio je Reviju, a pred hrvatske je gledatelje pristigao ovjenčan dvjema uglednim nagradama prošlogodišnjega filmskog festivala u Berlinu — Srebrnim medvjedom u kategoriji najboljega filma i Grand Prixom žirija redatelju Panahiju. Posrijedi je film iznimna pristupa i tematike, ukorijenjen u odrednicama iranskoga društva, ali i prožet utjecajem suvremene nogometne kulture. Kako je popularnost nogometa i u Iranu od izrazite društvene vrijednosti, ne mora nam se činiti začudnom ni tema filma, pokušaj pojedinih djevojaka da budu na presudnoj kvalifikacijskoj utakmici iranske reprezentacije, utakmici koja joj je omogućila sudjelovanje na prošlogodišnjem svjetskom prvenstvu. Zbog zakonskih odredaba što ženama zabranjuju ulazak na stadione djevojke pod nadzorom predstavnika vojnih postrojbi ostaju nadomak željena cilja, a opreka podčinjenosti ženskog spola i podvrgnutosti ročnika stožernim zapovijedima središnje je pripovjedno tkivo filma. Dojmljivosti Zaleđa pridonose i zamalo dokumentaristički redateljski postupci Jafara Panahija, kao i tumačenje poglavito neprofesijskoga, glumačkog postava. Naposljetku, kontekst o društvenoj nepravilnosti pretopljen je s izraženim iskazom nacionalnih osjećaja zbog iranske pobjede i odlaska na svjetsku smotru najboljih nogometnih reprezentacija.

Premda na Reviju azijskog filma nije pristigao s visokim statusom filmskih nagrada, nego kao oproštajni žanrovski pokušaj akcijsko-borilačke filmske zvijezde Jeta Lija, kineski film Neustrašivi redatelja Ronnyja Yua svjedoči o smjernicama te kinematografije. Akcijsko-borilački prosede filma smještena u burno razdoblje kineske povijesti na razmeđi kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća tematski prožima individualno i društveno djelovanje središnjega junaka, kao i otpor nacionalnih osjećaja na samu smiraju dugotrajna kineskog carstva spram sve izraženijeg utjecaja europskih i azijskih imperijalnih sila. Junakovo putovanje tako zadobiva status društvenoga kineskog mita, u kojem se pojedinac izraženih sposobnosti nužno treba uklopiti u tijek društvenih težnji, upravo zato da bi njegovo djelovanje postiglo punu vrijednost. Jer, ako samoživost središnjega junaka i individualna težnja za borilačkim probitkom dovode do pogrešnih postupaka uvjetovanih moralnim i profesionalnim razaranjem vlastite uloge, ali i osobnom tragedijom, njegovo samoizgnanstvo u ruralnim dijelovima Kine za učinak postiže svijest o izravnijim društvenim, kao i humanim vrijednostima. U razrješenju takav junak uklapa se u društvene težnje očuvanja nacionalnih vrijednosti, sukobljava s korumpiranim predstavnicima stranih kultura naklonjenijih materijalnom, i naposljetku zbog podle prijevare strada, iako je njegova moralna, pa i borilačka pobjeda neupitna. Film iznimnih borilačkih sekvenci, kojem ipak nedostaje razrada zapleta i karaktera na razini višoj od arhetipske.

U prva dva tjedna azijske filmske revije južnokorejska je kinematografija predstavljena naslovima Simpatija za gđu Osvetu razmjerno glasovita redatelja Chan-wooka Parka te Dobrodošli u Dongmakol Kwang-Hyuna Parka. Suprotnosti su tih filmova izrazite, i žanrovski i tematski i sadržajno. Simpatija za gđu Osvetu triler je smješten u suvremeno razdoblje, kontekstualno izrazito usmjeren spram propitivanja zločina, kazne, ali i iskupljenja zbog grijeha prošlosti. Središnji je ženski lik zatvorske prošlosti zbog otmice i smrti dječaka, a nakon izlaska iz sužanjstva, predan razotkrivanju i kažnjavanju pravoga krivca, naizgled društveno cijenjena pojedinca koji je zbog neučinkovitosti zakonskih institucija počinio niz okrutnih umorstava djece. Pravovrijednost njegova kažnjavanja propituje se u suprotnosti zakonskog i osobnog, odnosno roditelja žrtava, a seže od moralnog do filozofskog, s naznakama religijskog. Film je to izraženih sumornih, tjeskobnih ugođaja i nepravocrtne narativnosti, čime zahtijeva veću gledateljevu pozornost, ali i moralnu prosudbu počinjenih zločina i kazne što je uslijedila. Odaziv što ga je taj film postigao na filmskom festivalu u Veneciji 2005. i u konkurenciji istogodišnje Europske filmske nagrade u kategoriji izvaneuropskoga filma svjedoče i o njegovoj filmskoj kvaliteti, ali i društvenoj relevantnosti.

Povijesni je kontekst filma Dobrodošli u Dongmakgol Korejski rat s početka pedesetih godina prošloga stoljeća. No, film je to izraženih žanrovskih suprotnosti, ratnog okvira, crnohumorne središnjice arhetipskoga psihološkog nijansiranja suprotstavljenih skupina središnjih likova. Utjecaj pastoralne idile te ironiziranje obrazaca akcijskoga filma pridodaju slojevitost žanrovskom kontekstu toga ostvarenja. Sukob ratnoga predočen u pripadnicima sjeverno- i južnokorejskih vojnih postrojbi i mirnodopskog predočenog u okružju i stanovnicima zabačena korejskog sela predložak je na kojem autori filma razvijaju širok raspon proturatnih obrazloženja, ali i apsurdnost ideološke podijeljenosti korejskoga nacionalnog čimbenika na dvije suprotstavljene strane. Ako se, pak, može učiniti da osobno i humano može nadvladati društveno i ideološko, ratni žrvanj napredovanja američkih postrojbi dovodi u pogibelj opstojnost stanovnika idiličnog sela, a skupinu središnjih likova završno ujedinjuje u obrani mira i skladna suživota. Sam je završni dio filma ipak nedovoljno učinkovit, patetika nagriza hinjenu monumentalnost sukoba oružano slabijih, ali moralno nadmoćnijih Korejaca i glomazna američkog zrakoplovstva destruktivnih namjera. Ostvarenje je to prijemčivih i duhovitih sekvenci, ali nerazmjera raznolikih sastojaka filmske narativnosti, samim time i filmske cjeline.

Izražena je i opreka dvaju filmova predstavnika japanske kinematografije, Skrivene oštrice hvaljena redatelja Yojija Yamade i Okusa čaja Katsuhita Ishiija. Realizam samurajskoga filma vremenski smještena u sredinu devetnaestoga stoljeća u slučaju Yamadina filma zasigurno je teško spojiv s obiteljskom dramom suvremenog okružja s povremenim doticajima fantastičnog. Skrivena oštrica film je pravocrtne naracije u čijoj je središnjici lik samuraja čija se osobnost očituje na osobnoj, emotivnoj i profesionalnoj razini, a u svima ga određuje vlasiti moralni svjetonazor, koji često nije u skladu ni sa širom društvenom zajednicom, koja ga zabranjuje, pa ni sa užom zajednicom klana samuraja, koja je temelj njegova djelovanja. Arhetipska struktura pokušaja dosezanja zajedništva sa ženom i sukoba s bivšim prijateljem, koji je bio dio urote protiv vladajućega sloja, očitovana je višeznačno, u nizu razmjerno slojevitih odnosa likova. Prijelazno je to razdoblje japanskoga društva, u kojem tradicionalne društvene zasade ustupaju mjesto modernizaciji i otvaranju ka zapadu. Nije teško ustvrditi da u tom filmu redatelj Yamada osjeća snažniju naklonost spram individualca samuraja, čiji se moralni nazori ne slažu s nadirućim promjenama, nego spram modernizacije, u kojoj tradicionalno nasljeđe i osobno moraju ustuknuti pred moralnom korupcijom predstavnika vladajućih slojeva i kolektivizacijom samurajskih sposobnosti. Izniman film redatelja nominiranog za Zlatnog medvjeda na Berlinskom filmskom festivalu.

Ako je središnjica Skrivene oštrice individualac, u Okusu čaja to je šira obitelj izraženih osobnosti. Raznolikost opstojnosti i djelovanja članova obitelji raskošna je u tolikoj mjeri da karakterizacija središnjih likova i ne zahtijeva izraženiji zaplet, nego je dostatna za slojevit i promišljen razvoj filmske narativnosti, uz osebujnu nadgradnju redateljskih postupaka. I u tom su filmu suprotstavljeni suvremeno i tradicionalno, no suvremeno je prikazano u izboru zanimanja članova obitelji, a tradicionalno u okružju u kojem obitelj obitava. Pročišćenje koje svaki od članova obitelji doseže, odnosno postizanje zadana cilja, uprizoreno je s pamtljivom lakoćom, pa film Okus čaja Katsuhita Ishiija možemo smatrati možda i najprihvatljivijim u prva dva tjedna Revije azijskog filma, u izboru što više nego zorno dokazuje iznimnu svježinu stvaralačkih pristupa filmskih stvaraoca zemljopisno, kulturno i tradicijski tako različitih podneblja.

Tomislav Čegir