Sekvence vizualnoga postojanja

Olja Stipanović, Walking, Centre Culturel Français, Torino, Italija, 13. prosinca 2006 – 18. siječnja 2007.

Sekvence vizualnoga postojanja

Crteži i fotografije Olje Stipanović propituju prostor na kojem se presijecaju fragmenti tijela i teksta, dokumenata, biografije i jezika kao sustava, propituju individualne i kolektivne mitove, metode komunikacije, proizvodnju znakova u svijetu simboličkih razmjena, memoriju, povijest i identitet

U okviru turinskoga festivala VideoDiaLoghi, koji istražuje odnose umjetničkog videa, videa kao dokumentacije te jezika pokretnih slika, u tamošnjem francuskom institutu za kulturu (Centre Culturel Français) uz predstavljanje programa videoradova, eksperimentalnoga filma te videoinstalacija nekoliko umjetnika, među kojima je i Alen Floričić, priređena je izložba serije fotografija Walking Olje Stipanović, umjetnice koja već gotovo petnaest godina živi i radi u New Yorku. Kako se autoričini radovi razvijaju u nizovima i slažu kao izgrađen sustav, način organizacije sugeriran vodoravnim nizom nalik je na oblik filmske trake, a stvorene su cjeline poput narativnih sekvenci, te ne čudi njihov izbor i uvrštavanje u program izložbe u okviru festivala VideoDiaLoghi, koji je posvećen videoumjetnosti i kontekstualizaciji jezika pokretnih slika, stvarajući prostor za intermedijski dijalog.

Crteži i fotografije Olje Stipanović propituju prostor na kojem se presijecaju fragmenti tijela i teksta, dokumenata, biografije i jezika kao sustava, propituju individualne i kolektivne mitove, metode komunikacije, proizvodnju znakova u svijetu simboličkih razmjena, memoriju, povijest i identitet. Iako mogu funkcionirati pojedinačno, kao autonomna predodžba, umjetnica radove slaže u nizove tvoreći seriju. Tako se naglašava njihova fragmentarnost, razlomljena narativnost i mozaičko strukturiranje. Povezivanjem strategijama mentalne montaže autorica daje naslutiti njihov dnevnički karakter, kao i progresivnu kronologiju autobiografije. Fotografski ciklus Walking, deset fotografija nastalih 2006, posvećen je mapiranju uobičajenih dnevnih ruta, a fotografije prikazuju sliku noge u iskoraku, autoričina stopala, odnosno cipele, na različitim vrstama urbanih podloga. Pozornost je usmjerena na svakodnevnu radnju, dokumentiranje aktivnosti hodanja, koračanje u labirintu grada i utapanje u mnoštvu. U svojim fotosekvencama Olja Stipanović ne želi simulirati pokret ili stvarati iluziju pokreta u onom smislu u kojem je to nastojala npr. kronofotografija kao pretpovijest filmske slike. Iako uočljivi i prisutni kao podtekst, njezina glavna preokupacija nisu pokret i vrijeme, nego tijelo. Umjetnica nastoji samo ispričati priču, upisati sebe, svoj identitet i svoje tijelo, u fizičko tijelo grada, i u njegov duhovni, društveni i imaginarni kontekst te osvijestiti svakodnevnu aktivnost kao značenjsku praksu. Svi su njezini radovi autobiografski i autoreferencijalni, i na taj ih način trebamo iščitavati. I kojim se god medijem služila (fotografijom ili crtežom), nije toliko riječ o istraživanju medija koliko o propitivanju vlastitog subjektiviteta i stupnja vlastite vidljivosti. Tijelo — autoričino tijelo, referentno je mjesto u cjelokupnom njezinu radu. Ono postaje polje permutacije različitih tekstova, a njihovo je tkanje (textum) poput pripovijedanja, omogućava tijelu da izrazi, prikaže kao privatno i društveno tijelo, postane vidljivo, čitljivo poput knjige.

Fragmentarnost je, s jedne strane, zajedničko izvanjsko načelo slaganja, formalno obilježje prezentacije, kao što je to organizacija u nizovima, mozaička struktura, brojna ponavljanja, redundancija informacija ili zbrka značenja. S druge strane, »fragment podijeljenog tijela razara renesansni prostor i iluziju dubine koju zahtijeva priča, naglašavajući plošnost ekrana, njegovu površinu, čime fragmentirano tijelo dobiva značajke isječka, ikone, simbola ili znaka prije negoli vjerodostojnosti predodžbe« (Laura Mulvey, Visual pleasure and narrative cinema). Kao posljedica krize reprezentacije, reorganizacija osjećaja vremena i prostora, u obliku jedinstvena pogleda na svijet, predstavljanja svijeta kao totaliteta, uz manipuliranje ili multipliciranje očišta ukazala je na poziciju decentrirana subjekta, kao i na fragmentaran karakter njegova identiteta.

Serija Walking u cjelovitu obliku bila je prikazana na samostalnoj izložbi umjetnice u Galeriji Dante Marino Cettina u Umagu, u kolovozu 2006.

Branka Benčić