RJEČNIK

RJEČNIK

Kad nekog literata upitate koja ga se knjiga najviše dojmila i na njega utjecala, često možete čuti kako to nije bio ni roman, ni drama, ni zbirka pjesama, nego djelo s nekoga posve drugoga, nebeletrističkog područja. Tako je nekako bilo i sa mnom: malo me koja knjiga tako potresla kao konkordancija Gundulićeva Osmana što ju je prije tridesetak godina u Americi izradio, a u nas objavio pokojni profesor Željko Bujas. Mogao bih reći da je ta knjiga promijenila moj pogled na književnost.

Mnogi i ne znaju što je konkordancija, pa im to treba reći. Konkordancija je, dakle, abecedni popis svih riječi u nekome djelu, sa svim kontekstima u kojima te riječi dolaze. Ili, na primjeru Osmana: ako vas zanima koliko se i gdje javlja riječ Ah, kojom spjev i započinje, potražit ćete tu riječ u sredini stranice računalnog ispisa, dok ćete lijevo od nje naći ono što joj u tekstu prethodi, a desno ono što za njom slijedi. Na rubu stranice napisan je broj pjevanja i broj stiha u kojem se ta riječ može naći. Jednostavno i praktično.

Da su konkordancije nešto važno, ne treba posebno dokazivati: Shakespearea su, recimo, višekratno konkordirali ručno, davno prije pojave računala. Da su konkordancije nešto korisno, također je vrlo očito: za svaku vrstu stilističkog, lingivističkog i stihološkog istraživanja one mogu biti nezaobilazno pomagalo. Ali, nije mene to zadivilo kad je izašla konkordancija Osmana. Uzdrmalo me što mi je ona jasno pokazala da se Osman zapravo sastoji od riječi.

To, naime, prije nisam znao. Bio sam uvjeren da su za to djelo — koje sam mnogo čitao, pa čak i pisao o njemu — presudni dobri likovi, zanimljivi fabularni zaokreti, uvjerljivi opisi, duboke misli i niz drugih takvih stvari. A sad mi se odjednom otkrilo da je sve to — i likovi i fabula i ideje — složeno od riječi, i da se, prema tome, može i razložiti na riječi, kao što je u konkordanciji i učinjeno. Puklo mi je pred očima: Osman je nastao tako što je Gundulić izabrao neke riječi hrvatskoga jezika i poslagao te riječi u stanovit raspored. Otprilike onako kako je Michelangelo rekao da se pravi skulptura: uzme se komad kamena, pa se otkleše sve ono što je suvišno.

Tada sam odjednom shvatio da je tako sa svim djelima, a ne samo s Osmanom; i s onima, dakle, za koja konkordancija još nije načinjena. Sva su ta djela nastala tako što je netko izabrao prikladne riječi i stavio ih jedne pokraj drugih. No, odakle je pisac uzeo te riječi? Uzeo ih je iz hrvatskoga jezika. A gdje je hrvatski jezik — upravo kao asortiman riječi koje su ponuđene na biranje — najizravnije prisutan? Pa, dakako, u rječnicima.

Tako sam počeo posve drukčije gledati na rječnike. Jer, ako se stvaralački proces sastoji u tome da autor bira i slaže riječi, onda to znači da je njegovo djelo već unaprijed — u virtualnom obliku — prisutno u svakome rječniku hrvatskoga jezika. Jedan takav svezak sadrži u sebi sva djela hrvatske književnosti, od Judite pa do knjige koja je jučer izašla. I još više, rječnik sadrži i sva djela koja još nisu stvorena: ona su tu, treba samo izabrati prave riječi. U svesku rječnika skupljena je čitava hrvatska književnost, napisana i nenapisana.

A kad počnete razmišljati na taj način, onda vam se otvore i neke posve fantastične perspektive. Onda vidite da je u rječniku sadržana i svaka moguća kritika svakoga pojedinačnog literarnog teksta (postojećeg i nepostojećeg), a sadržana je i sva povijest hrvatske književnosti (dosadašnje i buduće). Jer, i kritika i povijest prave se od riječi. A tek kad čovjek s jednojezičnih rječnika prijeđe na višejezične, onda mu se istom zavrti u glavi: u višejezičnim su rječnicima skriveni svi prijevodi hrvatske književnosti na druge jezike, a skriven je ondje i njezin svjetski uspjeh. Svaki je rječnik biblioteka, u kojoj se čuvaju sve postojeće i sve zamislive knjige.

Dakako, ima nečega jeziva u pomisli da je sve već gotovo, da je svaki svezak rječnika zapravo kozmos, i da bi iz njega i slučajnim izborom mogao nastati vrijedan, pa čak i genijalan tekst. Prisjećao sam se onoga primjera što sam ga negdje bio čuo, a koji kaže ovako: kad bismo u jednu posudu stavili sve potrebne dijelove za budilicu, i kad bismo tu posudu dovoljno dugo tresli, na kraju bi se sat sastavio, pa bi i kucao i pokazivao vrijeme. Tako i ovo: ako dovoljno puta otvorimo rječnik, ako dovoljno puta izaberemo riječ (možda i žmireći, upirući kažiprstom), dobit ćemo veličanstven tekst. Ali život je odveć kratak za takav eksperiment. Možda je i uređeno da bude odveć kratak upravo zato da ne bismo postigli savršenstvo, jer ono čovjeku nije dano.

A te su me spoznaje uzdrmale, i to zato što sam i sam pokušavao pisati. Možete li zamisliti kolika je frustracija autora koji je svjestan da njegovo životno djelo leži tu pred njim, na stolu, u debelom svesku rječnika, završeno i savršeno, a da on do njega ne može, jer ne zna kako da izabere prave riječi? U tih tisuću stranica sadržana je mogućnost da autor prenese svoje iskustvo, da pokaže vlastitu nadarenost, svidi se suprotnom spolu, pomogne drugim ljudima, dobije društvena priznanja, da bude zadovoljan sobom i da ima osjećaj ispunjenosti. Treba samo pružiti ruku, treba samo uprijeti prstom na prikladno mjesto, i tako nekoliko stotina tisuća puta. To je tako blizu, a tako daleko.

A to me opet vratilo Ivanu Gunduliću. Uzimao sam u ruke onu konkordanciju i pregledavao je, pa se divio kako je dobro stari Dživo birao riječi, kako ih je mudro slagao jedne uz druge. To je svakako tražilo mnogo napora i mnogo vjere. I, možda on zato i nije završio Osmana: možda mu je naprosto ponestalo riječi, ili snage da ih bira.