Potvrda opstojnosti

Potvrda opstojnosti

60. obljetnica Big banda Hrvatske radiotelevizije

U velikoj Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, u nedjelju, 14. siječnja, cjelovečernjim je koncertom šezdeseti rođendan proslavio Big band Hrvatske radiotelevizije, svrstavši se među najstarije orkestre takva profila u svijetu. Praksa je, ponajprije među nekim radijskim i televizijskim kućama, da u svom sklopu imaju orkestar klasičnoga big band sastava, kojima je temeljna zadaća zadovoljavanje široka raspona programskih potreba matičnih postaja. Ta obljetnica, kao i postojanje brojnih drugih europskih big bandova, da i ne spominjem procvat takvih korpusa u njihovoj matičnoj domovini, Sjedinjenim Državama, najzorniji je demanti nekih jazz–stručnjaka koji su tijekom dvadesetak godina prošloga stoljeća big bandu kao formaciji u jazzu proricali sumrak, pa i postupan nestanak.

Plesni orkestar Radija Zagreb, poslije Plesni orkestar Radiotelevizije Zagreb, potom Plesni orkestar Hrvatske radiotelevizije, te napokon Big band Hrvatske radiotelevizije, bio je na inicijativu tada politički jakoga glazbenika, nekadašnjeg jazz–kornetista Zlatka Černjula, osnovan u sezoni 1946/47. i bio je logičan nastavak radijskih korpusa Božidara Mohačeka i nešto kasnije Plesnog, odnosno Zabavnog orkestra hrvatskoga krugovala. Bio je tu i utjecaj orkestra Glenna Millera, koji je nakon završetka Drugoga svjetskog rata motivirao nastanke i nekih drugih big bandova. Tijekom godina za dirigentskim su se pultom orkestra, nakon Zlatka Černjula, mijenjali Milivoj Körbler, Miroslav Killer, Miljenko Prohaska, koji je orkestar vodio tridesetak godina, potom Nikica Kalogjera, kraće vrijeme Ladislav Fidri, a deset posljednjih godina orkestrom uspješno ravna skladatelj, aranžer i dirigent, nekad istaknuti zagrebački bubnjar Silvije Glojnarić. Prvi je dio slavljeničkoga koncerta Big banda HRT–a pokušao sublimirati sve povijesne i programske zahtjeve, posvetivši ga prošlim vremenima, što je dakako bila nemoguća misija. Taj dio s trima iznimkama, izvrsnom izvedbom veterana orkestra, krilničara Lacija Fidrija, originala Song for Dizzy, nazvana za ovu prigodu My Favourite Jam, Glojnarićeva bluesa Mystic Soul s efektnim growl solom trubača Davora Križića, i već desecima puta ponavljanom baladom Miljenka Prohaske Intima koju je otpjevala Gabi Novak, zapravo i ne sudi u ovu rubriku. Ali zato u ovaj okvir itekako pripada drugi dio koncerta, u kojem je Big band pratio Jamieja Davisa, izvrsna američkog vokalista, nasljednika legendarnoga Joea Williamsa u orkestru Counta Basieja, izbrušena u najboljoj školi crnačkih crkvenih zborova, rhythm & blues–grupama, i u velikom jazz–orkestru. Raskošni je bas–bariton opuštena Davisa podsticao naš big band tijekom programa sastavljena od balada Night and Day, The Very Thought Of You, My Kinda Love, i glasovite My Funny Valentine, a da ne spominjem swingerske aranžmane tema Come Fly With Me, Straight, No Chaser i How High the Moon te one klasičnih blueseva, Allright, OK, You Win i kao dodatak Every Day I Have The Blues. Sve su sekcije našeg orkestra funkcionirale besprijekorno, a napose su se iskazali solisti: Davor Križić, truba i krilnica, Saša Nestorović i Željko Kovačević, tenor–saksofoni, Arsen Ereš i Miro Kadoić, alt–saksofoni, Julije Njikoš, glasovir, te mladi trombonist Luka Žužić. Program je sigurnom rukom vodio Silvije Glojnarić, dokazavši još jednom da su najbolji dirigenti big bandova glazbenici koji su po vokaciji džezisti. Tako bi snimke ovoga koncerta, s obzirom na visoku razinu izvođenja, mogle bez intervencija biti objavljene na CD–u, a orkestar je još jednom potvrdio opravdanost svoje opstojnosti, premda mu je egzistencija tijekom tih šezdeset godina nekoliko puta došla u pitanje.