Pod koprenom

Pod koprenom

Unutar predvidljivih, uobičajenih okvira glumačka je suigra solidno i ujednačeno funkcionirala. Najdojmljiviji glumački trokut, zaslužan kako za komične, tako i za opore učinke predstave, čine Bruno Nacinovich te Elvia Nacinovich i Andreja Blagojević

Iako je Nino Mangano, dugogodišnji redatelj Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca, prije dvadeset godina osvojio jednu od svojih najvrednijih nagrada upravo uprizorenjem Pirandellove komedije Liolaa , njegova režija istoga djela na pozornici riječkoga HNK tek je zanatski solidno ostvarenje. Je li tomu razlog umor koji dolazi s godinama o kojima Mangano progovara u tekstu iz programske knjižice? Vrlo lako moguće, jer predstavi je nedostajalo energične stvaralačke iskre koja bi scenski uzburkala pogansku raspojasanost seoskoga svijeta kojim, poput Pana, dominira ženama privlačan, no neuhvatljiv Liolŕ, čija se privrženost slobodi iskazuje u pjesmama što spontano izviru iz njega. Iako predstava sadrži nekoliko razigranih pjevanih i plesnih prizora (scenski pokret i koreografiju potpisuje Žak Valenta), Mangano nije postigao poželjnu prožetost dramskih i glazbenih elemenata, pa su navedeni glazbeni prizori ostali na razini na kojoj najčešće i ostaju u dramskim predstavama — razini šarmantne dekorativnosti što pridonosi atmosferi predstave. Nisu, ipak, dosegnuli razinu aktanta predstave, nisu rastvorili osjećaje nesputane energije uživanja u životu kakvu oko sebe svojim pjesmama i čitavim bićem širi Pirandellov Liolaa , a koja je jedan od temeljnih idejnih pokretača komedije. Jasno, uz kontrasnu joj, intrigama sklonu, oporost sicilijanskog sela kamo je smještena.

Ono što je Manganu najbolje pošlo za rukom jest kreiranje poetske ruralne atmosfere, za što su itekako zaslužni i autor glazbe Bruno Nacinovich, oblikovatelj svjetla Boris Blidar te scenografkinje Anusc Castiglioni i Giulia Bonaldi koje su scenski prostor osmislile u skladu s poetikom Pirandellove komedije — ona je istovremeno naturalistička (sadrži tipične rustikalne elemente: sijeno, grmlje, poljodjelsko oruđe) i poetski snovita (paravani prekriti navedenim rustikalnim obilježjima kao njezini središnji elementi pridaju joj odmak od pukoga naturalizma, a snovita je dimenzija istaknuta središnjim paravanom koji je prekrit prozirnom koprenom iza koje se zbivaju nijemi prizori intime dramskih likova, paralelni s onima na središnjem djelu pozornice). No, predstavi u cjelini nedostaje poetskoj dimenziji suprotna snaga opora naturalizma nekih dramskih likova, vidljiva donekle u kreaciji ruralnih kostima Antonije Petrocelli, no nedovoljno izražena u onom najvažnijem — glumačkoj igri. Razlog tomu moglo bi biti jedno od obilježja talijanskog teatra — uvriježeno stiliziran, povišeni način glumačkoga izraza. No, unutar predvidljivih, uobičajenih okvira glumačka je suigra solidno i ujednačeno funkcionirala. Najdojmljiviji glumački trokut, zaslužan kako za komične, tako i za opore učinke predstave čine: na prvome mjestu Bruno Nacinovich koji je u predstavu unio najviše one tipične pirandelovske poetike humorizma – njegov Barba Simone Palumbo u svojoj je muškoj taštini beskrajno komičan, no istodobno duboko ljudski, pa čak i šarmantan dramski lik; te Elvia Nacinovich (Teta Croce) i Andreja Blagojević (njezina kći Tuzza), koje, jedna temperamentnom jezičinom, a druga sputanom facijalnom ekspresijom, najsnažnije odražavaju oporost primitivne sicilijanske sredine. Šarmantnu je kreaciju ostvarila i Rosanna Bubola (Muškardina), a posve je solidnim glumačkim umijećem iznenadila ravnateljica Talijanske drame Laura Marchig (Kuma Gesa) koja bi jedino trebala poraditi na pojačanoj glasnoći izgovaranja teksta. Naslovnu je ulogu tumačio daroviti Mirko Soldano, koji je ovaj put ostao na razini izvanjskoga temperamenta. Čini se da nije uspio iznaći autentičnu kreaciju naslovnog junaka, kojega, valja reći, nije nimalo lako glumački uhvatiti zbog njegove skliske granice između karnalnog naturalizma i ushićene poetičnosti. Ostale su uloge solidno tumačili Sara Cechet, Alida Delcaro, Chiara Cavalieri, Myriam Monica, Elena Brumini.

Tajana Gašparović