NOVI SJAJ, NOVO ČITANJE

Izložba Restaurirana baština, Tizian Vecellio, Marija Magdalena (Sv. Marija Magdalena, Sv. Vlaho, arkanđeo Rafael s Tobijom i donator) iz Dominikanskog samostana u Dubrovniku, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 16. siječnja – 25. veljače

NOVI SJAJ, NOVO ČITANJE

U Muzeju za umjetnost i obrt, u organizaciji Hrvatskoga restauratorskog zavoda, u tijeku je izložba pale s oltara sv. Marije Magdalene, iz Crkve sv. Dominika u Dubrovniku, pripisane Tizianu Vecelliju

Ovom izložbom Hrvatski restauratorski zavod nastavlja praksu prezentiranja vrlo vrijednih umjetnina koje nisu iz Zagreba zagrebačkoj publici, i davanja javnosti na uvid plodova višegodišnjega rada na njima ili pak samih konzervatorsko-restauratorskih radova ukoliko su iznimno važni te mogu biti zanimljivi široj javnosti. Kako je najavljeno, ta će se praksa odsad stalno odvijati u suradnji s Muzejom za umjetnost i obrt.

Izložba nas uvodi u svijet vrijednosti iznimne slike prezentacijom rezultata konzervatorsko-restauratorskih istraživanja provedenih u HRZ-u od 2001–2006. i mogućnošću da sliku doživimo u neposrednu vizualnom kontaktu, pod dobrim osvjetljenjem, u uvjetima bitno drukčijim od onih u njezinu izvornom smještaju. Međutim, ona nam daje na uvid i u kojoj će mjeri baštinjenje vrijednosti nekog djela ovisiti o profesionalnoj i etičkoj razini s koje se djelu pristupa.

Povijest dubrovačke slike Sv. Marija Magdalena, Sv. Vlaho, arkanđeo Rafael s Tobijom i donator otkriva nam čovjekovu sposobnost da prepoznaje i generira vrijednosti. Rezultati istraživanja rasvijetlili su vrijednost slike koja nije sadržana samo u količini sačuvane autentične slikarske fakture, nego i u kontekstu u kojem su te vrijednosti kako ostvarene, tako i prepoznate: od potrebe dubrovačkoga plemstva da ostvari ambicioznu narudžbu sredinom 16. stoljeća, preko 1595, kada dominikanac Serafino Razzi u prvoj tiskanoj povijesti Dubrovnika nalazi za potrebno da spomene »djelo slavnog Tiziana«, potom demontaže slike radi skrivanja od pljačke francuske vojske u kojoj je slika zbog pogrešna rukovanja oštećena, do restauracije 1859. kod Paola Fabrisa, glavnoga konzervatora Duždeve palače te atentata na donatora na slici početkom 20. stoljeća. Stanje očuvanosti slike prije posljednje restauracije u najvećoj je mjeri posljedica navedenih događaja. Slanjem slike na restauraciju slavnom Paolu Fabrisu jasno se prepoznaje svijest zajednice o vrijednosti slike i poštovanje koje joj iskazuje priskrbljujući joj najbolju restauraciju onoga doba. Upravo je kvalitetna restauracija zaslužna da danas na slici možemo uživati u Tizianovu rukopisu, a ne njegovoj kopiji. Naime, kada je Fabris sliku čistio od staroga laka i patine, nije skidao Tizianove slikane slojeve. U najnovijoj restauraciji Fabrisov je materijal bilo lako ukloniti, pa se može pretpostaviti da je to i bila Fabrisova namjera kojom je prije sto pedeset godina predvidio suvremeni restauratorski princip reverzibilnosti. Tizianovi slikarski slojevi ostali su sačuvani do te mjere da slika posjeduje iznimnu vrijednost kao umjetničko djelo čija je izvorna slikarska faktura preživjela pet stoljeća. Konzervatorsko-restauratorski radovi, kako saznajemo, težili su s jedne strane osigurati što dulji vijek trajanja autentične slikarske fakture, a s druge povećati čitljivost slikareva rukopisa, čitljivost koja se izgubila zbog starosti i naknadnih intervencija na slici. Naime, Fabris je vješto oponašao Tizianov likovni izraz, ali je retušima nepotrebno prekrivao sačuvani izvornik. Suprotno tome, retuš Pavla Lerotića i Višnje Bralić ograničen je samo na dijelove gdje nedostaje slikana forma, i to na način da u potpunosti oponaša izvornu Tizianovu tehniku u fakturi i tonu. To omogućava da sačuvani dijelovi izvornog oblikovanja prevladaju u vizualnom doživljaju.

Stoga nam se restauracija pokazuje kao pretpostavka da promatrač doživi sama Tiziana na djelu, a ne lošu kopiju. Komunikacija koja se tim činom ponovno uspostavlja između umjetničkog djela i promatrača otkriva paradoks konzervatorsko-restauratorskog posla: restaurator je tihi posrednik između slikara i promatrača, što je tiši i samozatajniji, rezultat je njegova posla bolji. Ono što je sadržano u informacijskoj strukturi Tizanove Magdalene jedinstveno je i neponovljivo — to je znanje kodirano u njezinoj materijalnoj strukturi i obliku. Svekolika oblikovna tvarnost predmeta svjedočanstvo je prostora i društva u vremenu. Kulturno dobro stoga mora biti proučeno i spoznato u svim svojim aspektima kako bismo ga mogli primjereno čuvati i u njemu uživati. Baštinu čine predmeti, znanja i običaji koji su posebno obilježeni unutar sustava vrijednosti pa možemo reći da je baština oznaka za društvenu vrijednost predmeta. Zbog toga konzervatorsko-restauratorski posao nameće stroge etičke imperative. Predmeti koji imaju auru baštine neponovljivi su i njihova vrijednost s vremenom raste, za razliku od predmeta koji se mogu u neograničenu broju (industrijski) ponavljati. Pojedinačno umjetničko djelo ne generira ekonomsku vrijednost samo za sebe, nego je prenosi na sve što ga okružuje — ljude, usluge, proizvode — koji time posjeduju specifičnu razliku u odnosu na neke druge, obične ljude, usluge, proizvode. Znanje stručnjaka za baštinu ima golem razvojni potencijal, koji se sve više prepoznaje i eksploatira u zemljama orijentiranim kulturnom turizmu.

Gotovo pola milenija stara dama dokument je trajnosti svijesti o baštini na našim prostorima, gdje se očituje važnost preventivne zaštite u kojoj sudjeluje cijelo društvo. Radujemo se katalogu najavljenu na otvaranju izložbe kao trajnu podsjetniku na sustavan i visoko profesionalan pristup u zaštiti kulturnih dobara, koji je preduvjet da ta dobra razumijemo, čuvamo i baštinimo.

Anita Zlomislić