NEMIRENJE SA SVIJETOM

NEMIRENJE SA SVIJETOM

Božica Jelušić, Libela i druge pjesme, Gradska knjižnica Đurđevac, 2006.

Zbirka pjesama Libela i druge pjesme Božice Jelušić antologijski je primjer dobre poezije. Onakve kakvu danas pišu odabrani pojedinci. Ta je lirika metafora osobnosti par excellence, a istodobno univerzalna, u dosluhu s čovjekom i njegovim htijenjima u vremenu u kojem on želi neopozivo postojati. Poetsko bivstvovanje Božice Jelušić nije samo »brzohod budnog srca«, nego je ono i ustrajno »nemirenje sa svijetom«. Dilema o tome, da li je čovjek »vrebatelj« ili već »izručen plijen«, dovodi do oduhovljenih iskustvenih spoznaja da se jedino patnjom dolazi do srži egzistiranja, do biti života, jer, kako ističe pjesnikinja: »ono što ne znaš valja ti naučiti od boli«. Tako se talože »modrice na duši«, kad uzalud očekuješ »zvuk promuklog kućnog zvona«, kad na rubu razočaranja »čekaš glas u bakelitnoj kutiji«. Taj netko kojeg očekujemo ne dolazi, ne zove. A čovjek je potreban čovjeku, osobnost žudi za drugom osobnošću, da bi tako zaštićen mogao »prihvatiti stvari spokojno«.

Božica Jelušić u prebogatoj čežnji za »rosnom osobnošću i opažljivošću« osluškuje bilo prirode kao vraćanje počelu. Ona zapaža svekoliki život u pejzažu, otkriva ona mala živa bića koja zemlja »nosi pod srcem«, poput guštera, ježa, leptira, libelu, taj »safir s krilima«, što se »na cvijet vodoljuba spušta / Kao usna na neosunčano bedro« (Libela).

Pjesnikinja suptilno povezuje dvije ili više poetskih melodija – sintagmi u kontrapunkt, pledirajući za to da se čovjek, pojedinac, osobnost (vremenu usprkos, što »dopušta obujam poluistine«), osmisli, njegujući »jednostavnu ljudsku sućut s onima koji pate« i koji su »u užasu sintakse pretopljeni u nula cijelih i postotak« (Uglavnom besmislice). Zrnce globalizirane sreće što ga mediji raskošno i altruistički nude postaje predmetom fantazija, priviđenja, auspicija, kao u davnim vremenima. I tako se to osebujno biće, čovjek, u stresnoj potrazi za himeričkim ciljevima utječe entropičnoj energiji koja, svemu usprkos, još pokreće svijet, a koju je on navikao zvati ljubav. Istančana pjesnikinja Božica Jelušić poetski se i ljudski očituje u nužnoj i jedinstvenoj sintagmi »biti voljen«, »kad ono što ljubiš imaš kraj sebe u mraku«. I tako se čini da samo u dosluhu s pravim emocijama, kad se uzmognemo naći u pravo vrijeme i na pravom mjestu, dodirnemo srž opstojnosti.

Neveliku zbirku Libela i druge pjesme obogaćuje usklađena i maštovita fotografija autorice Andreje Dugina. To je gracilan, tajanstven i nadahnut spoj poetskog i životnog iskustva. I na kraju, simbolička sugestija:

Knjigu Libela trebalo bi čitati ujutro, prije danje strke, kao nasušnu duhovnu pripremu suprotivu onome što nas očekuje... Valjalo bi posegnuti za njom i u sumrak, nakon naporna i bučna dana, koji nam je bio teretom više no što to možemo podnijeti. Tad će ova dobrodošla knjiga djelovati poput čarobnoga napitka, kad čitajući je postanemo svjesni spoznaje da tamo negdje, postoji netko tko misli i osjeća poput nas. Da nismo sami!!!

Ljerka Car Matutinović