Nekonvencionalan glamur

El Cid, 181 min., Italija / SAD, 2006. (1961), Pa-Dora

Jedan od najvećih epova svih vremena, grandiozna melodrama El Cid, nastala prema tragediji Pierrea Corneillea, savršen je primjer filma kakvi se više ne rade i kakvi su bili tipični za doba svoga nastanka. Definitivno predug i odveć melodramatičan, bogate koloritnosti, spektakularne scenografije, živopisne i neštedimične kostimografije, ali i impresivnih scena te ekstremnih emocija, El Cid je ujedno film zapanjujuće panoramske fotografije, iznimna osjećaja za kompoziciju i uporabu prostora. Dvoje protagonista izrazite su filmske osobnosti — vrlo muževan Char-lton Heston u još jednoj ulozi junaka te Sophia Loren, glumica nekonvencionalna glamura i starinske, neobične ljepote. Ambiciozan i grandiozan, gotovo mističnih dimenzija, El Cid je ipak film koji se voli ili ne voli, a mnogi mu daju prednost pred još jednim povijesnim spektaklom redatelja Anthonyja Manna — Padom Rimskog Carstva.

Nadmoćna antologija

Pad Rimskog Carstva, The Fall of the Roman Empire, 173 min., SAD, 2006. (1964), Pa-Dora

Divovska, trosatna kostimirana drama o slavi, veličini i pohlepi Rima priča je o časti i vrlini, moći i korupciji, gdje je sve golemo — setovi, kostimi, likovi veći od života (Alec Guinness kao Cezar, Christopher Plummer kao Komod — vrlo različit od najbližega nam Joaquina Phoenixa iz Gladijatora), glazba Dmitrija Tiomkina. Usporedimo li ga s godinu starijom Kleopatrom Josepha L. Mankiewicza, Pad Rimskog Carstva višestruko je nadmoćan; učinimo li isto sa tri godine starijim El Cidom istoga redatelja, Anthonyja Manna, ponovno se nameće dvojba oko superiornosti prethodnika. Nikad ne tonući u puki spektakl ili površinsko nizanje set-scenografije i privlačnih slika, Pad Rimskog Carstva punokrvna je drama s mnogim antologijskim trenucima. Ma kako patetično i zastarjelo današnjem prosječnom gledatelju zvučali njezini dijalozi.

Simbolična sirena

Niagara, 85 min., SAD, 2006. (1953), Continental

Morbidni noir s poznatom pričom i motivima, klasičan i prepoznatljiv holivudski komad, čiji je redatelj Henry Hathaway na umu svakako imao Hitchcockove uratke. Zrelost njegovih trilerskih elemenata svakako je unizio umjetno nakalemljen završni čin — razorilac krešenda i nakupljenih napetosti srednjega dijela filma; blijed i neinspirativan deus ex machina potencijalno mnogo bogatije radnje. Središte je filma pritom lik neizbježne femme fatale, simbolične sirene, baš kao i sama njezina utjeloviteljica — sinonim fatalne žene, čarobna mlada Marilyn Monroe u jednoj od svojih rijetkih ozbiljnih uloga, po mnogima i u najboljoj; u kojoj je odlično pokazala i mračnu stranu ličnosti. Fotografija uspoređuje žensku i ljepotu prirode (u slapovima), odnosno kontrastira ljepotu krajolika i ružnoću ljudske naravi. Pa ako Niagara i nije obvezna literatura za ljubitelje noira, svakako to jest zbog same božanstvene Marilyn Monroe.

Nadrealno snatrenje

Paralelni svjetovi, Possible Worlds, Kanada, 2000, Discovery

Četvrti film (i prvi na engleskom) francusko-kanadskoga kazališnog redatelja i vodeće figure kanadske avangarde Roberta Lepagea, koji je posebnu pozornost privukao multimedijskim i inovativnim radom u teatru, eksperimentirajući sa Shakespeareom, operom i dramom, potvrdio je njegov status filmaša jedinstvene vizije. Sklon kompilaciji komplementarnih ili naizgled kontradiktornih figura i događaja u radu, Lepage ovdje kao da sumira ili pabirči od vlastite poetike. Tako Paralelni svjetovi postaju mentalni, umni uradak (utemeljenost čijeg se pisca Johna Mightona u filozofiji i matematici itekako osjeća), no sjajan vizualni filmaš Lepage iz njega izvlači lirske, snovite vrijednosti, koje podcrtava slikama vode i zrcala. Meditativna, enigmatična parabola o alternativnim zbiljama, Paralelni svjetovi tako su nadrealna, čak i bizarna studija prirode ljudskog postojanja, zaogrnuta u ruho trilera; nalik pjesmi ili snatrenju o egzistenciji — nešto čemu se uvijek iznova može vraćati.

Katarina Marić