Nakon apokalipse

Nakon apokalipse

Markiza Merteuil u glumačkoj interpretaciji Ane Karić maštovito je i precizno igrana, i valja priznati da je glumica itekako znala pronaći nit kojom će publiku, unatoč čudovišnosti lika koji interpretira, osvojiti za sebe

Što se dogodilo s onim čudovišnim parom, udovicom Merteuil i njezinom još gorom polovicom Valmontom, nakon što je on navodno poginuo u dvoboju, a nju visoko pariško društvo doslovce izopćilo — razotkrivši da su svojim spletkama posve uništili dvije uzorne članice tog istog pariškog visokog društva? Što se zbilo s tim junacima skandaloznoga epistolarnoga romana Opasne veze iz 1782, koje je njihov tvorac, Pierre Choderlos de Laclos tako protjerao iz velikog kazališta svijeta? Riječ je o onoj markizi Merteuil koju je vodilo načelo pobijedi ili umri i o njezinoj idealnoj polovici jabuke, vikontu Valmontu, koji se svaki put uzradovao kad bi strast zavladala nad vrlinom. Dakle, gdje je sada taj senzacionalni duet koji su Glenn Close i John Malkovich igrali u filmu Opasne veze Stephena Frearsa? Zahvaljujući snažnim vampirskim crtama njihovih naravi, u drami Kvartet Heinera Müllera, u režiji Ivice Buljana — markiza i vikont oživjeli su 17. siječnja u polukružnoj dvorani Teatra &TD. Zloglasnomu je paru klasik europske postmoderne Heiner Müller dopustio isti račvasti jezik visokoga stila, ostavio im je onaj isti osnovni amoralni i bolesni mentalni sklop koji prezire emociju, a taj prebogati izbor još im je i proširio mogućnošću da iskoriste relativizam našega sretnog, slobodnog stoljeća u kojem će se strastveno moći iživljavati i upravo postmoderno zlorabiti biblijske citate u još strasnijoj destrukciji negoli im je to smio ili htio priuštiti Laclos u 18. stoljeću. Ipak, Müller im je nešto i oduzeo. Oduzeo im je blistave salone njihove belle epoque, oduzeo im je i najsitniju primisao da je tu možda riječ o pomalo pretjeranoj, dekadentnoj zabavi. Iznad svega, oduzeo im je katarzu, koju su Laclosovi i dva stoljeća mlađi, filmski likovi Christophera Hamptona ipak imali, gurnuvši ih na kraju Kvarteta u gehenu, u ništavilo. Ali, Merteuil i Valmont uopće se ne bune na lokaciju koju u didaskaliji Kvarteta poštuju i scenografi predstave Tina Gverović i Ben Cain: smješteni su u nešto što se doima kao bunker poslije Trećeg svjetskog rata. Ne bune se naprosto zato što ne osjećaju gdje su, jednako kao što nisu doživljavali ljepotu kilometara flamanske čipke koja ih je resila prije dva i pol stoljeća. U Müllerovu Kvartetu oni nisu svedeni čak ni na bolesne životinje: životinje nemaju mogućnosti anticipacije, a Merteuil i Valmont jedino što i nadalje rade jest da anticipiraju zlo.

»Protrljajmo naša krzna« kaže udovica Merteuil Valmontu, jedinomu muškarcu pred kojim joj je prije dvjesto i pedeset ljeta požuda nadvladala samodisciplinu — godinama uvježbavanu u svrhu manipulativna vladanja suprotnim spolom. Krzno, dominantan vizualni znak predstave, jednostavan, višeznačan i duboko filozofski promišljen rad kostimografkinje Ane Savić Gecan ponajprije vrišti činjenicom da, srećom, nemamo svi krzno ispod kože. Potom, krzno koje omata njihova tijela izravna je sugestija na kiborge, hibride stroja i organizma, na umjetnost koja, strogo uzevši, više ne treba čovjeka kao ekscentričnu pozicionalnost. Kiborgizirana tijela toga para posthumane su vrste, oni dokazuju mrtvu prirodu tijela. Kvartet u Buljanovoj interpretaciji, jer Müllerov fragmentarni komad ostavlja beskrajan prostor za redateljska čitanja teksta, istražuje dinamiku odnosa para, njihovu čistu aktivnost, koja ne dovodi ni do kakva konačnog rezultata. Dakako da su u takav koncept prirodno ušetali i markiz de Sade, Masoch, Roland Barthes, psihoanaliza seksualnosti, a u nekim primislima čak i Donna Haraway sa svojim Manifestom za kiborge (...).

Ovakva je markiza Merteuil u glumačkoj interpretaciji Ane Karić točna, maštovito i precizno igrana, i valja priznati da je glumica itekako znala pronaći nit kojom će publiku, unatoč čudovišnosti lika koji interpretira, osvojiti za sebe. Problematičnija je kreacija Valmonta, kojeg glumac Robert Waltl ne uspijeva u popunosti savladati zbog jezične barijere: možda bi bolje rješenje bilo da je ulogu govorio na slovenskom jeziku, ili da je pogrešna akcentuacija riješena uz stručnoga jezičnoga savjetnika —tako da bude preobraćena u vikontovu prednost. Ipak, maestralni Waltlov posljednji monolog, istini za volju, izbrisao je svaku misao o pravogovoru. Držeći tijekom cijele predstave otvoren komunikacijski kanal s Laclosovim romanom i Frearsovim filmom, Buljan ima primjeren glumački odgovor na dva stoljeća staru markizinu napomenu: »...kada biste se potrudili da ne zvučite kao roman...«, a tako postupa i u izboru scenske glazbe. U Opasnim vezama i u Kvartetu izvor je glazbe vidljiv, a takav otvara mogućnost za dvoboj, ili barem polemiku. Opasne veze imaju salonski kvartet i Mozarta, a u &TD-ovu bunkeru kiborzima glazbu Mitje Vrhovnika Smrekara svira basist Tvrtko Dujmović. Dakako, u obama su slučajevima glazbenici stigli po istome dramaturškome poslu: najaviti i emocionalno obojiti prizor, djelomično preuzeti ritmičku ulogu u predstavi i konačno — jedinstvenim svojstvom nevidljivosti svoje umjetnosti — uvesti tišinu kao konačni komentar u najširem smislu.

Dubravka Lampalov