Magla svuda oko nas

Magla svuda oko nas

Sveopće beznađe i sivilo Schmidtova, filma koje neće spasiti ni bjelina autoceste kojom njegova Kineskinja odlazi prema Zapadu u neizvjesnu budućnost, već je postalo zaštitni znak novoga hrvatskog filma i prava je šteta da Schmidt nije Marku pružio šansu da se izvuče iz teške situacije

Premda se uvrštenje Branka Schmidta u program venecijanske Mostre najavljivalo kao gotova stvar, dok smo u dijelu ovdašnjih medija mogli pročitati da je njezin direktor bio naprosto ushićen kad ga je vidio na Marcheu u Cannesu, Put lubenica ipak nije otputovao na Lido. Prvo europsko krštenje dogodilo mu se nekoliko tjedana poslije na etabliranom Festivalu mediteranskog filma u Montpellieru, gdje je pred krcatom dvoranom veličine Lisinskog (bili smo tamo) dočekan s ovacijama, ali i osvojio glavnu nagradu za najbolji film i najbolju glazbu (da su članovi žirija zalutali na neki od Škorinih nastupa uživo, zasigurno bi pomislili da to nije onaj isti čovjek zaslužan za neobično uspio soundtrack Schmidtova filma). Ostaje nepoznanica zbog čega je Marco Muller odbio prikazati Put lubenica na Mostri. Možda i zato jer je prednost dobio Talijan Gianni Amelio, čiji film La stella che non c'e problematizira sličan odnos jednog Europljanina izgubljena u prijevodu i svemiru, i jedne Kineskinje koja je slučajno ušla u njegov život, samo što se putovanje odvija u suprotnom smjeru. Sada ulogu stranca koji se zatekao u nepoznatu svijetu preuzima muški lik, a Kineskinja je ta koja ga spašava. Šteta, jer bi Schmidtov film bio fini parnjak Ameliju.

Protagonist Ameliova filma nezaposleni je inženjer Vincenzo, koji putuje u globaliziranu Kinu popraviti neispravni stroj koji je kineska delegacija kupila od Talijana. A Liu Hua njegova je prevoditeljica s kojom se zbližava, jer potraga za strojem nije išla glatko kao što je zamišljao. U Putu lubenica imamo bivšega branitelja s PTSP–om koji se zbližava s mladom Kineskinjom, žrtvom traffickinga. U obama filmovima, njihove junakinje na početku filma plaču. Vincenzo se ponaša posve nezainteresirano, premda bi se netko drugi u takvoj situaciji možda približio djevojci i upitao je što joj se dogodilo. Na slični način Marko reagira na plač Kineskinje koju je netom spasio iz prevrnutog čamca. U Ameliovu filmu Kineskinja kaže Vincenzu kako ima ružnu narav (»Ma tu hai un brutto carattere«). Slično mišljenje o svojem spasiocu ima i Schmidtova junakinja, koja na početku okrivljuje Marka za tragediju u kojoj je nastradao njezin otac. A u jednoj od ključnih sekvenci Ameliova filma njegovi junaci plove Žutom rijekom, koja je vječno obavijena sivom maglenom koprenom. I koliko je god ta rijeka miljama udaljena od Save, magla koja davi Marka i Kineskinju nipošto se ne razlikuje od metaforične magle i sivila koji dave Vincenza i Liu Hua. Isto vrijedi i za sve one srušene tvornice i zgrade koje su ugledali. Razlika je samo u tome što su te zgrade mahom srušene kineskim golim rukama kako bi raskrčile prostor krupnom kapitalu, kako će nam to poslije pokazati Jia Zhangke u Mrtvoj prirodi, smještenoj u jednako turobnim krajolicima, dok su ih u Schmidtovu filmu srušili tenkovi.

Poput dobra dijela hrvatskih filmaša, od Ogreste iz Crvene prašine pa nadalje, tako se i Schmidt voli poigravati holivudskim žanrovskim konvencijama, pa u završnom krvavom pokolju možemo pronaći nekakvo opravdanje. Jer, Put lubenica može biti i vestern, s osamljenim revolverašem koji spašava otetu krasoticu iz ruku pomahnitale bande (u ovom slučaju bosanske mafije). U Schmidtovu vesternu čak se ukazuju i pravi Indijanci. Samo što njihovu Arizonu više ne krase fordovski kaktusi i poštanska kočija koju je prekrila prašina, nego se na njoj trži krijumčarena roba, a saloone zamjenuju zadimljeni barovi s cajkama. U takvoj Arizoni, oni su manje–više osuđeni na sudbinu ciganske mečke i njihova groteskna pojava podudara se s likovima glumaca u kostimima pekinške opere, koji se u Mrtvoj prirodi zabavljaju igrajući Nintendo.

Sveopće beznađe i sivilo Schmidtova filma, atmosferom blisko Brešanovim Svjedocima, koje neće spasiti ni bjelina autoceste kojom njegova Kineskinja odlazi prema Zapadu u neizvjesnu budućnost, već je postalo zaštitni znak novoga hrvatskog filma i prava je šteta da Schmidt nije Marku pružio šansu da se izvuče iz teške situacije. No, ovo je ipak veliki autorski iskorak u odnosu na Schmidta iz devedesetih, kojega treba zaboraviti.

Dragan Rubeša