Mač i bejzbolska palica

Mač i bejzbolska palica

Boris Fraiman, Kobne potankosti, Ceres, Gornja Jelenska, 2006.

Izdavačka kuća Ceres prije točno deset godina objavila je prozu koja se čak i danas, bez karakteristična pretjerivanja zbog početnog oduševljenja, a još i sigurnije s obzirom na vremenski odmak od cijelog jednog desetljeća, može ocijeniti kao jedno od rijetkih remek-djela suvremene hrvatske prozne produkcije. Riječ je, dakako, o Kratkom izletu Ratka Cvetnića, ujedno književnom fenomenu jer je tu vrsnu literaturu, stilski savršeno ispisanu, potpisao svojevrstan književni outsider, koji se na hrvatskoj književnoj sceni niotkuda pojavio tad i poslije toga više nikad nigdje, a i za vrijeme medijske pozornosti baš nije bio sklon eksponiranju.

Ratko Cvetnić uistinu je bio meteorska pojava suvremene hrvatske književnosti.

Izdavačka nam kuća Ceres pak odnedavno predstavlja novog autora, svježe književno ime (doduše, pod pseudonimom Boris Fraiman), koje zbirkom dužih priča ili novela pod naslovom Kobne potankosti na prvi pogled najavljuje moguću reprizu fenomena kakav se dogodio u novijoj hrvatskoj književnoj povijesti s Ratkom Cvetnićem.

Podudarnosti su slučaja Fraiman s fenomenom Cvetnić posve slučajne (isti izdavač, debitantski nastup, relativna anonimnost, angažirana posvećenost aktualnoj društvenoj zbilji te kritika i osuda mentaliteta, politike i ideologije koji su zavladali oko autorskog subjekta) i samo polazišne, tek iskonstruirani zajednički nazivnik, dok je ishod u smislu kvalitativnog dosega itekako suprotan.

Nepoznat netko pod pseudonimom Boris Fraiman u Kobnim potankostima tobože hrabro literarizira novinske naslovnice, javne tračeve i birtijski vox populi, tako da je od korice do korice knjige zgusnuta široka panorama Hrvatske danas, a sve je to još dodatno podcrtano autorovim osobnim stajalištima i društveno-političkim komentarima, prilično revoltiranima u odnosu na hrvatsku zbilju, čak do te mjere da po žestini i gorčini tih autorovih navoda (objedinjivih mogućim naslovom Sve što želim reći, a nikog ne zanima) možemo vrlo lako zamisliti kako je iziritirani Fraiman spisateljski najinspirativniji bio nakon odgledana TV-dnevnika. Naime, knjiga vrvi vrlo recentnim ministarskim imenima, jučerašnjim aferama i jutrošnjim udarnim vijestima svih hrvatskih medija, pa se vrlo lako može izračunati da je autor pisao Kobne potankosti brzo kao da mu je EPH naručio rukopis za svoju biblioteku Premijera.

Grozničavost i količina frustracije koju je autor ventilirao kroz legitimni žanr društveno-političke satire zadovoljit će samo one koji s podjednakim mazohizmom gutaju crnu medijsku sliku naše svakodnevice i nezasitno žude za još gorom zbiljom, pokušajem opravdanja njihove očajne nemoći promašenih egzistencija. Oni pak koji po inerciji između književnih korica traže literaturu, a ne politikantski pamflet, morat će priznati tom nekom iza imena Borisa Fraimana da je dobar u pisanju dijaloga te mjestimično istinski duhovit, ali da su mu ključni spisateljski problemi katastrofalno loše uravnoteživanje i oblikovanje pripovjedne cjeline te kobno impulsivno robovanje dnevnopolitičkim efemernostima.

Ukratko, Fraimanov ton i kritička angažiranost još bi i prošli kao novinski prilog (jer kvaliteta ovog pisanja traje koliko i novinsko izdanje), ali među književnim koricama, moram priznati, više literature vidim u novinskim kolumnama Jurice Pavičića kada ih nakon nekog vremena ukoriči nego u novelama toga Borisa Fraimana, koji se zaista vatreno razmahao s uvjerenjem da je riječ oštrija od mača. Odnosno, u ovom bi slučaju možda bilo točnije reći kako Fraiman vjeruje da je riječ teža od bejzbolske palice.

Igor Gajin