Klasici i sevdah

Klasici i sevdah

Vjerojatno najvažnija koncertna večer Ibrice Jusića, nakon one iz svibnja 1997. u ZKM–u, donijela je skladno sljubljivanje klasika i novije građe i, prije svega, prepoznatljivu intimnost izraza i emotivnost izvedbe, koji i određuju Ibričin umjetnički rad

Možda bi se netko i začudio činjenici da je Ibrica Jusić, usprkos nedavnu nastupu u Gavelli, dobro popunio Veliki Lisinski, no onaj tko pomnije prati nastupe jednog od najvažnijih izvođača i autora hrvatske glazbene scene lako će u svemu vidjeti logiku. Naime, očito je da je broj Jusićevih zagrebačkih poklonika obrnuto proporcionalan broju njegovih nastupa. Svemu, dakako, nije odmogao ni dobar prijem njegova posljednja tri albuma — Hazarder, Amanet i Kavana Mediteran.

Ove večeri Ibrica se predstavio programom pod naslovom Večer jednog trubadura, koji je odmah uputio na to da se neće raditi o pukom predstavljanju posljednjega albuma, nego nastupu s presjekom karijere. Dapače, u gotovo trosatnom koncertu, u kojem je Jusić, zajedno s gostima, nanizao čak 34 skladbe, našlo se vrlo malo mjesta za Kavanu Mediteran, jer su prednost dobile stare skladbe i one (šest) s albuma Amanet posvećena sevdahu.

Jusić je nastup otvorio snažnim best of–nizom uz obvezne Ponoć i Dubrovačka jesen, dok je naklon jednom od uzora (Dedićev Moderato cantabile) bio dobar pjesnički uvod za trio s Hazardera, prepjeva poznatih skladbi Leonarda Cohena. Iako su okosnicu koncerta činile stare i svima dobro znane skladbe, među kojima su strastvenom izvedbom posebno plijenile Još uvijek ne znam neke važne stvari, Trubač sa Seine i Pismo ćali, emotivnom razigranošću U svakom slučaju te volim, a neobičnom ljepotom Nemoj poći sad i Balada iz predgrađa Ibrica je u sve znalački upleo sevdalinke i tri skladbe s Kavane Mediteran, među kojima je zaintrigirala Skoro pa svejedno je, a iznimnom ljepotom odskočila Dobro ti more vapore bili, koju je Jusić izveo uz pratnju klape Nostalgija. Klapa je dobila prostora i za tri samostalne izvedbe, jednako kao i drugi gost, splitski kantautor Hari Rončević.

Novi materijal (prvi autorski nakon dva desetljeća) nečujno se uklopio u stil koji je Jusić godinama njegovao, pa je šteta što ovom prigodom nismo čuli više s toga albuma. No, u retrospektivni format Ibrica je radije uvrstio više pomalo jednolična sevdaha, vjerojatno zbog iznimno dobre prodaje albuma Amanet (koji uskoro dobiva i nastavak), odluka koju je opravdala reakcija publike.

Jusić se u ovom, uglavnom dobro poznatu programu obogaćenu pokojim začinom i gostima (Tereza se pridružila iz publike izvedbom Na Stradunu), prema očekivanju, oslonio na svoj forte — strastvenu izvedbu jakih tekstova, odnosno stihova vrsnih autora koji propituju sve — iznutra i izvana, prošlo i buduće, opće i jedinstveno, jednostavno i složeno, važno i nevažno... Pritom je neke posve raznolike glazbene izraze uspio pretočiti u prepoznatljiv stil i učiniti ih svojima.

Vjerojatno najvažnija koncertna večer Ibrice Jusića, nakon one iz svibnja 1997. u ZKM–u, donijela je skladno sljubljivanje klasika i novije građe i, prije svega, prepoznatljivu intimnost izraza i emotivnost izvedbe, koji i određuju Ibričin umjetnički rad.

Velimir Cindrić