Kad poezija umre

Europsko kazalište u Zagrebačkom kazalištu mladih: gostovanje Jugoslovenskoga dramskog pozorišta od 25. do 27. siječnja 2007.

Kad poezija umre

Iako je na brzinu skupljeno – pijano, drogirano i poluludo – Rašino društvance s pozornice ZKM-a odlično dočaralo generacijsku atrofiju, nemoć i beznađe, gdje je iznad svih blistao Nebojša Glogovac u ulozi duševno rastrojena Ivana

Ovacije publike po završetku Hadersfilda, zamjetno potreseni i publika i umjetnici iz Jugoslovenskog dramskog pozorišta, gledalište prepuno ljudi (sjedilo se i na stubama i u prolazima), ulaznice rasprodane desetak dana prije, poneki susret beogradskih i zagrebačkih kazališnih kolega nakon šesnaest godina, snažnim emocijama nabijena atmosfera u ZKM-u — tek su obrisi unutar kojih bi kazališni kroničar mogao oslikati trodnevno gostovanje Jugoslovenskoga dramskog pozorišta u sklopu ciklusa Europsko kazalište u Zagrebačkome kazalištu mladih. Na zagrebačkome se gostovanju Jugoslovensko dramsko pozorište predstavilo s trima dramama mlađe generacije srpskih pisaca: Skakavcima Biljane Srbljanović, Šinama Milene Marković i Hadersfildom Uglješe Šajtinca. Predstavljajući izbor mladih srpskih dramatičara, upravitelj Jugoslovenskoga dramskog pozorišta Branko Cvejić na tiskovnoj je konferenciji kazao kako je prvi kriterij za gostovanje izabranih predstava ipak bila njihova kvaliteta, a tek potom generacijska nit koja ih povezuje. Paolo Magelli nato ga je zamolio za recept kako se od vlasti, od grada, od političara, može dobiti nova kazališna zgrada, našto je upravitelj Jugoslovenskoga dramskog, nekada megapopularni Bane iz antologijske serije Grlom u jagode, pojasnio kako je potrebno da »vam kazalište najprije treba da izgori, a onda...«.

»Zima je bila, 94, čini mi se... Sve svetske novine su objavile, na naslovnoj strani, crnim, masnim slovima ‘POEZIJA JE UMRLA’...«, kaže Raša, tridesetogodišnji propali student književnosti iz Šajtinčeva Hadersfilda. »Ne može poezija da umre«, kaže Igor, njegov prijatelj. »Kad je održan pogreb? Gde je sahranjena? Gde joj je grob?«. »Svuda«, kaže Raša. Taj izvadak iz Hadersfilda Uglješe Šajtinca, drame koja je u ZKM-u doživjela ovacije, vjerojatno je najkraća i najpreciznija dijagnoza društvene svijesti i savjesti, teme koja u najširem smislu objedinjuje tri gostujuće predstave Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Smrt poezije, dakako, u metaforičkome smislu, širom otvara prostor za tvrdu životnu prozu, koja je doslovce poderala i dramska lica iz Srbljanovićkinih Skakavaca, kao i Markovićkina Debila, Junaka, Gadnoga i Rupicu, a šestorka iz Hadersfilda iz životne je proze iskoračila u tragediju, ukoliko se smrt duše može tako nazvati. Hadersfild u režiji Alex Chisolm, praizveden u veljači 2005. u Jugoslovenskom dramskom, englesku je verziju imao u West Yorkshire Playhouseu. Iznimna umjetnička vrijednost toga dramskog teksta može se usporediti, a da se to ne doživi kao kompliment, s dramama Sibirca Nikolaja Koljade. Redateljica Alex Chisolm Hadersfild je postavila u potpunosti uvažavajući Šajtinčev tekst drame, ali znatno intervenirajući u senzibilitet dramskih likova, djelomično pritom izgubivši na višeslojnosti njihovih međuodnosa. Dakle, iako je na brzinu skupljeno — pijano, drogirano i poluludo — Rašino društvance s pozornice ZKM-a odlično dočaralo generacijsku atrofiju, nemoć i beznađe, gdje je iznad svih blistao Nebojša Glogovac u ulozi duševno rastrojena Ivana, valja reći da je Rašin let iznad (takorekuć) našega kukavičjeg gnijezda redateljski postavljen nešto plošnije nego u samoj drami. Suprotno tomu, poetska drama Šine Milene Marković, taj morbidno-realan, mračan tekst o naraštaju rođenu sedamdeset i neke, a postavljenu putem primarnih prizora u arhetipske situacije, u režiji Slobodana Unkovskoga odlično je uravnotežila i suigru glumačkoga ansambla, dala zrelu mjeru između lirskoga i epskoga, prateći protežnu dramsku liniju koja je obilježila tu istu generaciju od nježnosti / djetinjstva do nasilja / smrti. Nenametljive i univerzalne Šine praizvedene su 2002. u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Predstava Skakavci Biljane Srbljanović, svakako najpopularnije srpske dramatičarke, pred ZKM-ovom su publikom bili u ponešto drukčijoj poziciji, s obzirom da Skakavci u režiji Janusza Kice igraju na repertoaru ovog kazališta. JDP-ovi Skakavci u korektnoj, dorečenoj i zreloj režiji Dejana Mijača u prvi su plan i s punim pravom postavili desetljećima jednako snažan glumački magnet, Voju Brajovića u ulozi Maksa, pravi medijski simbol koji ima dovoljno umjetničkoga integriteta i zaleđa da itekako spretno ironizira sveopću pošast koja je poharala svijet terorom zasnovanim na imperativima što se zovu moć, popularnost, mladost — budalaštinama s kojima se Biljana Srbljanović pametno i vješto sprda, unatoč tome što te iste budalaštine trenutačno spuštaju čovječanstvo na koljena.

» (...) Tom Sojer i Kako se kalio čelik; Zločin i kazna i Lelejska gora; Tihi Don i Crveno i crno... (...). Misisipi po kojem jurcaju partizani, Raskoljnjikov u Parizu, Kozaci jure na sve strane, stravično, odjednom Šiler, usred ‘istrage poturica’, I Krleža, Krleža, na sve strane prokleti Krleža…«, kaže Raša, tridesetogodišnji propali student književnosti. Gostovanje Jugoslovenskoga dramskog pozorišta u Zagrebu svim trima svojim predstavama prilično je izravno recenziralo smućeni um naraštaja mlađe srednje dobi. Preusko bi i netočno bilo uspoređivati mlade hrvatske i srpske pisce, s obzirom da Šine ne samo prevedene nego i adaptirane — već sezonama uspješno igraju u Poljskoj, Hadersfild u Engleskoj, a Srbljanovićkini komadi doslovce svuda po svijetu. Rašina tvrdnja o smrti poezije, nažalost, nije lokalnoga, nego globalnoga karaktera, što jasno dokazuje i velik kazališni uspjeh gostovanja.

Dubravka Lampalov