Vijenac 337

Kazalište

HNK U VARAŽDINU: GEORGES FEYDEAU, BUBA U UHU, RED. STEVEN KENT

IMPROVIZACIJA MEĐU EKSTREMIMA

I onda kada se služi panoramskim učinkom jurnjave iz filmskih komedija redatelj Kent to čini krajnje rafinirano te svojim savršenim tajmingom dovodi do klimaksa ovu lijepu predstavu

HNK U VARAŽDINU: GEORGES FEYDEAU, BUBA U UHU, RED. STEVEN KENT

IMPROVIZACIJA MEĐU EKSTREMIMA

slika

I onda kada se služi panoramskim učinkom jurnjave iz filmskih komedija redatelj Kent to čini krajnje rafinirano te svojim savršenim tajmingom dovodi do klimaksa ovu lijepu predstavu

Banalno bi bilo pripisati uspješnost Bube u uhu jedino reciklaži prastaroga kazališnog toposa, motiva dvojnika. Ono što je autor izveo iz tog motiva, koji je zatekao na kraju njegova povijesnog roka trajanja, bio je zrcaljenje cijele akcije u tom motivu te iz njega izvedena problema udvajanja ostalih osoba te zaključno njihova poljuljana identiteta s kojim je Feydeau došao nadomak pirandelovskih dvojbi. Feydeau je zaljubljenik u kazališni mehanizam, stoga mu pribavlja građu koja, razumljivo, dolazi iz sfere odnosa među spolovima. On te odnose ne vidi kao teatarski tehnolog, nego kao sanjar koji svoj idealni svijet vidi na pozornici i to u opreci s vlastitim temperamentom: »Nikada se ne smijem u kazalištu«, rekao je. »Rijetko se smijem u privatnom životu. Šutljiv sam, pomalo nedruštven.« Recimo i to da Feydeau svijet na pozornici vidi kao dvojnu sliku, građanski stan s jedne strane i hotel za ljubavne sastanke (bordel) s druge. Zato možemo vjerovati kad kaže za svoje komade da su potpuno improvizirani, to jest da se u slučaju Bube u uhu sastoje iz improviziranih događaja između tih dvaju ekstrema. I napokon, Feydeau voli svoje junake i s mnogo mašte vidi ih sa svim njihovim slabostima, kao primjerice Camillea Chandebisea s njegovom govornom manom, kako se uglavnom neuspješno izmrsuju i ispleću iz situacija.

Od ovog mjesta može započeti naša prosudba predstave: od umijeća redatelja Stevena Kenta u karakterizaciji likova. To je u prvom redu središnja uloga dvojnika, Victora-Emmanuela Chandebisea i Pochea, koje s podjednako vještine utjelovljuje Franjo Kuhar, štoviše pridajući još više pozornosti oličavanju građanske hiperkorektnosti prvog s obzirom da je njegova navodna impotencija razlog zapleta. Ljubomorni Španjolac Carlos Homenides de Histangua u tumačenju Marinka Prge sjajno je obogatio ulogu izvornom frazeološkom repertoaru iz meksičkih sapunica. Jednako uspješan intrigantski je udio dviju dama, komedijantski šarm Sunčane Zelenika Konjević kao Raymonde i famfatalistička ljupkost Barbare Rocco kao Lucienne. Vrijedno je istaknuti i samu pojavu Dore Fišter Toš. Jednako su dobra dva vezna igrača, Ivan Glowatzki kao Camille Chandebise i Robert Plemić kao Romain Tournel.

Kao opreku inscenacijama nedavnih predstava, istaknimo matisovski rukopis scenografa Davida Flatena i imaginativne kostime Diane Kosec-Bourek. Recimo da i onda kada se služi panoramskim učinkom jurnjave iz filmskih komedija redatelj Kent to čini krajnje rafinirano te svojim savršenim tajmingom dovodi do klimaksa ovu lijepu predstavu.


Zvonimir Mrkonjić

Vijenac 337

337 - 1. veljače 2007. | Arhiva

Klikni za povratak