Igra i dijalog

Igra i dijalog

Mladi glazbenici pozorno su slijedili svaki mig Mackintosheve, koja je suvereno vladala scenom pokazujući razliku između baroknog i klasičnog gudala, tumačeći, pripovijedajući, ali i violinističkom izvedbom prenoseći glazbu svojih miljenika

U nedjelju, 21. siječnja 2007, Hrvatski barokni ansambl održao je koncert u Hrvatskom glazbenom zavodu. Tematski, koncert se usredotočio na prijelaz između teške raskoši baroka i lepršavosti klasicizma, pa je pod okriljem tate Händela, čija je Gloria (završno djelo na programu) zaokružila potragu za graničnim puteljkom koji je iz baroka odveo u klasicizam pokazao koji su skladatelji prijelaza djelovali u 18. stoljeću. Hrvatski barokni ansambl izveo je Uvertiru br. 1, u D-duru Williama Boycea, čijem je baroknom duhu suprotstavljena Simfonija br. 67 u D-duru Christiana Cannabicha. Ujedno, bila je to prva izvedba toga djela u Hrvatskoj, koju je, prema riječima Catherine Mackintosh, vrhunske violinistice i umjetničke voditeljice programa, pronašao i za orkestar pripremio Trpimir Matasović (praizvedena je verzija za gudače pronađena u Kraljevskoj knjižnici u Kopenhagenu, za koju ipak nije sigurno da li joj je autor doista Cannabich ili njegov suvremenik Carlo Toeschi).

Objašnjavajući gotovo svako pojedino djelo i njezina skladatelja, Catherin Mackintosh ležerno je, ali sigurno, gotovo prosvjetiteljski, ukazivala na neobične skladateljske veze. Osobito je bila zanimljiva teza koju je izvedba i potvrdila: da djela Carla Philippa Emanuela Bacha (na koncertu izvedene su njegova Simfonija u h-molu, Wtq 182/5 i Simfonija u B-duru, Wtq 182/2) ne vode bečkoj klasici, nego izravno – Beethovenu. Mladi glazbenici u orkestru pozorno su slijedili svaki mig Mackintosheve, koja je suvereno vladala scenom pokazujući razliku između baroknog i klasičnog gudala, tumačeći, pripovijedajući, ali i violinističkom izvedbom prenoseći glazbu svojih miljenika.

Tematski koncerti obično zasite publiku, no ovaj nije. To se nije desilo zahvaljujući umjetničkoj voditeljici iz Velike Britanije, ali i zbog mudro osmišljena programa koji je obuhvaćao različite skladatelje, bliska, ali i stilski udaljenija djela. Osim toga, simfonijski izričaj rokokoa obogatile su i dvije vokalne skladbe: duhovna arija Veni sponsa Christi napuljskog skladatelja Niccole Jomellija i već spomenuta Gloria G. F. Händela. Orkestralnu glazbu glasovno je obogatila sopranistica Ivana Kladarin. Njezino tumačenje skladbi prijelaza nadovezalo se na ono što je govorila Mackintosheva: i jedna i druga skladba nosile su elemente barokne izvedbene raskoši (vrhunski izvedeni trileri i ukrasi, blago pretjerivanje u okvirima baroknih afekata), ali i klasicističke jednostavnosti (Ivana Kladarin unutar ornamentike uvijek je otvarala put melodiji). Koncert stoga nije bio samo poučan, nego i iznimno, uvjerljivo, zapravo izvorno iskustvo glazbe koja se našla na razmeđi baroka i klasicizma.

Tjedan poslije, 28. siječnja 2007, u Hrvatskom glazbenom zavodu održan je koncert Ad libitum 2 u sklopu ciklusa Virtuoso. Program je bio raznovrstan, nije bio vezan ni uz koje glazbeno razdoblje, skladatelja, pa čak ni glazbalo. Koncert je otvorio Trio Gig (Gordan Tudor, sopran-saksofon; Ivan Bratoš, glasovir; Goran Jurković, tenor-saksofon), koji je izveo Trio Francisa Poulenca. Igrajući se i dijalogizirajući, izvođači su pokazali zavidno vladanje glazbenim materijalom – profesionalizam koji je na koncertu uspio ponoviti jedino djevojački zbor Kuraja izvodeći iznimno zanimljivu skladbu Marka Ritoša Oče-san. Zborom je zanosno dirigirao Neven Radaković (izvedbi je također imponiralo da su svi – i skladatelj i dirigent i zborašice – studenti). I ostale su izvedbe bile za svaku pohvalu: recitativ i arija iz oratorija Mesija G. F. Händela u izvedbi basa Marka Mimice i pijanista Nikole Kosa, ponešto nježna i zvonolika izvedba Lisztove Mađarske rapsodije br. 2 (Ana Čehil) te zahtjevna Carmen-fantazija Pabla de Sarasatea, koju je, možda s premalo strasti i povezivanja s glazbenim materijalom, izveo Tomislav Ištok (violina) uz glasovirsku pratnju Petre Gimling. Drugi Brandenburški koncert Johanna Sebastiana Bacha trebao je, kao posljednje djelo, biti vrhunac večeri. No, unatoč jasnu dijalogu između concerta grossa (Komorni orkestar uz dirigentsko vodstvo Ante Milića) i concertina (Silvio Richter, violina; Mateja Šarlija, flauta; Dejan Činčurak, oboa; Marin Zokić, truba), koncert se doimao nedorečenim, pa tako ni koncert Ad libitum nije imao pravi završetak – još jedno se, možda efektnije djelo, moglo dodati programu. Unatoč tomu, koncert Ad libitum, pa i cijeli ciklus Virtuoso, hvalevrijedan je projekt zasnovan na entuzijazmu i želji studenata Muzičke akademije da koncertiraju. Male nedostatke ispravit će njihovi profesori, a na studentima je da žive i uživaju glazbu te da ljubav i mladenački zanos (koji stariji često ne mogu ponoviti) prenesu na publiku.